Austrijsko Carstvo

Austrijsko Carstvo, jedan od naziva zemalja pod vlašću Habsburgovaca (Habsburška Monarhija/Habsburško Carstvo).

Austrijskog se dukata obitelj Habsburgovci domogla 1278., u doba Rudolfa I. U XIV. st. u ispravama je najprije naziv Dominium Austriae, kojim se isticalo da je Austrija matični posjed Habsburgovaca, odnosno da je ona područje njihove kneževske vlasti, a sredinom XIV. st. u uporabu se uvodi izraz Domus Austriae. Od krunidbe Fridrika III. za cara Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda 1452., a posebice od Maksimilijana I., zemlje kojima su vladali Habsburgovci običavaju se nazivati Carstvom. Maksimilijan I. (1493.–1519.) Carstvu je pripojio Češku, Flandriju i Ugarsku, a pod Karlom V. (1519.–56.), koji je naslijedio i španjolsku krunu, ono je dosegnulo vrhunac teritorijalnoga razvoja.

Tijekom XVI. i XVII. st. religijski ratovi, osmanlijsko napredovanje i nacionalne pobune uništili su političku i teritorijalnu stabilnost Carstva. Potkraj Tridesetogodišnjega rata (1618.–48.) Ferdinand III. izgubio je dominaciju na njemačkom području. Godine 1664. Osmanlije su zauzeli Ugarsku, a 1683. izveli veliku opsadu Beča; no, ratovi protiv njih uspješno su završeni sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Kada su se potkraj XVII. i početkom XVIII.st. sve pokrajine austrijske grane Habsburgovaca jače povezale, počelo se težiti uvođenju jedinstvenog imena Austrija (ili austrijske zemlje), a od 1711. u službene se isprave uvodi naziv Austrijsko Carstvo, odnosno Austrijska Monarhija. U XVIII. st. Habsburško Carstvo bilo je uvučeno u ratove za španjolsko (1700.–14.), poljsko (1733.–38.) i austrijsko (1740.–48.) naslijeđe, tijekom kojih je dobilo kontrolu nad Nizozemskom, Milanom, Parmom, Piacenzom i Toscanom.

Vladavina Marije Terezije (1740.–80.) i njezina sina Josipa II. (1780.–90.) obilježena je administrativnim, gospodarskim, pravnim, društvenim i vjerskim reformama, koje su modernizirale državu i pretvorile je u uzor prosvijećena apsolutizma. Car Franjo II. uzeo je 1804. naslov austrijskoga cara, koji se odnosio i na Ugarsku, a 1806. odrekao se krune Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti i ukinuo ga. Austrijsko Carstvo bilo je okosnicom antinapoleonovske koalicije, a zatim je promoviralo i obranilo restauraciju kneza Clemensa Wenzela Lothara Metternicha (Bečki kongres; Sveta alijansa 1815.).

U XIX. st. – pogođeno ustavnim zahtjevima liberalnih skupina, traženjem neovisnosti nenjemačkih naroda i zbog rivaliteta s velikim europskim silama – Carstvo je progresivno propadalo. Godine 1848. vrlo je teško uspjelo ugušiti pobunjeničke pokrete u Beču, Lombardijsko-Venetskom Kraljevstvu i u Ugarskoj. Godine 1859., nakon poraza u ratu s francusko-pijemontskom vojskom, izgubilo je Lombardiju. Godine1866., poraženo od Prusa, izbačeno je iz Germanske konfederacije, a mletačko je područje (Veneto) moralo prepustiti Kraljevini Italiji. Godine 1867., s priznavanjem ugarske samostalnosti, područje Carstva podijeljeno je na dva bloka – Cislajtaniju (pod austrijskom upravom) i Translajtaniju (pod ugarskom upravom), dobivši naziv Austro-Ugarsko Carstvo ili Austro-Ugarska Monarhija.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Erich Zöllner, Therese Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb 1997.; Alan John Percivale Taylor, Habsburška Monarhija 1809–1918, Zagreb 1990.

Slučajna natuknica

markgrof