Bitinada (vjerojatno istroromanska onomatopeja), u rovinjskoj pučkoj glazbi ritmičko višeglasno pjevanje onomatopejskim slogovima, koje oponašajući instrumentalnu glazbu služi kao pratnja pjevanju solista (a bitinada).

Naziv se spominje u Rovinju već u XIX. st. Slično pjevanje postoji i u nekim krajevima Italije (Ligurija, Piacenza, Toskana i Sardinija), ali i u dr. zemljama (Gruzija).

Rovinjska bitinada nema izravne veze s drugim sličnim primjerima, a u obližnjim krajevima nema sličnog oblika pjevanja. Uz njezinu se pratnju izvode u Rovinju narodne pjesme nepoznatih autora XIX. st., pjesme nastale ponajviše između I. i II. svjetskog rata i takve pjesme koje je pisao Carlo Fabretto, npr. Vien Fiamita (1908.), Sa nu xi biessi (1924.), La sira la xi biela, Vigni sul mar muriede (1927.), Faviela el sapadur (1930.).

Pjevači bitinada, bitinadori, koriste se jednostavnim harmonijskim tonalnim shemama utemeljenima na napjevima što ih prate, varirajući module, pri čemu improvizacija ima važnu ulogu. Pritom se prepoznaje oponašanje instrumentalne glazbe, ali se ne može izričito prepoznati pojedini instrument. Broj i uloga pjevača nisu čvrsto određeni, a ne postoje ni posebni nazivi za različite vokalne uloge. Pučka predaja o podrijetlu bitinade povezuje taj način pjevanja s ribarskim poslom (kao i u Đenovi, gdje takvo pjevanje zovu trallalero), a postojanje falsetta u njemu dječačkim glasom »maloga« na brodu. Prema drugim mišljenjima bitinada se ne može povezati samo s morem, već se općenito povezuje s arhaičnim djelatnostima poput ribarenja, ali i stočarstva. Iako povijesne vijesti o njoj ne sežu daleko u prošlost, ona je očito vrlo star način pjevanja, koji nije stil sam po sebi, već način pratnje pjevanja mnogih vrsta glazbe (zabilježeno je pjevanje a bitinada i klasičnih opernih romansi).