Spon, Jacob, liječnik, arheolog, putopisac, istraživač starina (Saint-Romain de Couzon kod Lyona, 13?.I.1647. - Vevey, Švicarska, 25.XII.1685.).

Rođen je u protestantskoj obitelji njemačkog podrijetla. O danu rođenja postoji nekoliko verzija - 1., 7. i 13. siječnja.

Učio je od 1662. grčki i latinski u Strasbourgu, pa od 1664. studirao medicinu u Parizu i Montpellieru. Završio je 1667. studij u Montpellieru, a sljedeće godine upisan je među liječnike u Lyonu. Nakon studija u velikoj se mjeri bavio i proučavanjem starina te je 1669.-71.. proputovao Francusku, Njemačku i Nizozemsku. Potom je na putovanju 1674.–76. po Provansi, Italiji, Istri, Dalmaciji, Grčkoj, Carigradu i Maloj Aziji proučavao grčke i rimske natpise (zapisao je oko 3.000 grčkih i 600 latinskih) te prikupio zbirku zlatnih kovanica i 150 rukopisa. Na istraživačkom putu pratio ga je engleski botaničar i putopisac George Wheler (Wheeler).

Svoja zapažanja i proučavanja Europom Spon je, s Whelerom, objavio 1678. u Lyonu u djelu Voyage d'Italie, de Dalmatie, de Grèce et du Levant, fait aux années 1675 & 1676, par Iacob Spon, Docteur Medecin Aggregé à Lyon, & George Vvheler, Gentilhomme Anglois. Knjiga je ubrzo prevedena na talijanski, nizozemski i njemački. Objavio je nekoliko drugih radova na istu temu. Napisao je i nekoliko radova o medicini (medicinska primjena kave, čaja, čokolade i mineralnih voda).

Zbog uredbe kojom je 18.X.1685. Ljudevit XIV. opozvao Nantski edikt i poništio dotadašnju slobodu vjeroispovijesti, Spon je, kao vatreni protestant, morao napustiti Francusku. Htio je otići u Utrecht, gdje mu je ponuđeno mjesto profesora na medicinskom fakultetu, ali na putu se razbolio i umro u Veveyu, na obali Ženevskog jezera.

Spon je bio zaljubljenik u starine, kojih i u Istri, kamo putuje s klasicima pod rukom, nalazi u izobilju. U knjizi spominje ljudska vjerovanja, divove i druga praznovjerja. Njegov interes obuhvaća antičke natpise, rimske zidine, reljefe, kipove i dr. U lipnju 1675. Spon i Wheler su, isplovivši iz Venecije, proputovali niz istarsku obalu od Rovinja do Premanture. Spominje otok Sv. Andrije kod Rovinja i tamošnji franjevački samostan, a i grad Rovinj uz zapažanja o stanovništvu i o vinu. Putnik s velikom strašću za arheologiju nije mogao izostaviti Pulu, grad na pola puta između Mletaka i Zadra. Bilježi podatke o stanju Arene i katedrale, prepričava mit o Argonautima i nastanku Pule, definira njezinu etimologiju, spominje Slavoluk Sergijevaca i mletačku tvrdu (Kaštel). Sponu i Wheleru nije mnogo trebalo da se uvjere da im je puk više smetnja nego pomoć u prepoznavanju starina. Autor je na kraju knjige prepisao latinske natpise koje je zabilježio na tom putovanju. Dva su natpisa iz Rovinja, a još pet iz Pule. Nastojao ih je tumačiti jako jezgrovito, kako bi znanstvenici, koji će njegovo djelo uzeti u ruke, mogli o njima prosuditi po svom nahođenju. U knjizi su objavljeni i bakrorezi pročelja hrama Rome i Augusta (Augustov hram u Puli) i Slavoluka Sergijevaca, uz zanimljive opise.

Slike