Benediktinci (lat. Ordo Sancti Benedicti, krat. OSB: Red sv. Benedikta), najstariji monaški red u Crkvi na Zapadu.

Utemeljio ga je 529. na Monte Cassinu i odredio mu pravilo sv. Benedikt iz Nursije. Njihovu je geslu »moli i radi« (lat. ora et labora) prilagođena i gradnja samostana. Osim triju redovitih redovničkih zavjeta (poslušnost, siromaštvo i čistoća) imaju i četvrti, tj. obvezu stalnoga boravka u jednom samostanu (opatiji).

Odjeća (habit s kožnim remenom, škapularom i kukuljicom) crne im je boje, te se u narodu nazivaju i crnim fratrima. Osim što imaju vrhovnu upravu Reda u Rimu (opat primas), svaka je opatija samostalna, ali može imati podružnice, tzv. priorate ili manje hospicije. Opatijom upravlja opat. Redovnici mogu biti svećenici i laici.

Benediktinci su uvelike pridonijeli širenju kršćanstva u Europi, odgoju, školstvu, prenošenju antičke kulture, širenju naprednoga poljodjelstva u doba seoba naroda i poslije. Proveli su nekoliko reforma Reda (kamaldulijsku i klinijevsku u X. st., cistercitsku u XI. st., trapističku u XVII. st.), i u svakoj je, osim u klinijevskoj, stvoren novi ogranak; u XIX. st. obnavljaju osobito liturgiju i koralno pjevanje. Iz njihova reda izabrano je 40 papa, među kojima je glasoviti redovnički i crkveni reformator Grgur VII.

Žensku granu reda (koludrice, monahinje) zasnovala je na istim idealima sv. Skolastika, sestra sv. Benedikta.

U Istri su se benediktinci pojavili već u VI. st. (Pula), potom i u drugim hrvatskim zemljama, uglavnom u doba hrvatskih narodnih vladara, i širili su se do XIII. st., od kada Red postupno nestaje. Samostani su im bili žarištima gospodarskog, kulturnog i političkog utjecaja, zaslužni, među ostalim, za širenje i očuvanje glagoljske baštine (hrvatski benediktinci glagoljaši djelovali su u XIV. st. u praškom samostanu Emausy). U XIX. st. gotovo je izumrla muška grana Reda, no u XX. st. uspio je donekle pokušaj njegove obnove te od 1945. djeluje samostan u Tkonu na Pašmanu. Naprotiv, ženski su se samostani održali u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Hvaru.

U Istri je bilo pedesetak benediktinskih samostana, među kojima su neki pripadali kamaldulijskom ogranku, a pet-šest njih ženskoj grani. Jedni su bili samostalne opatije, drugi su bili podružnice većih venecijanskih ili drugih opatija u Italiji. U Koparskoj biskupiji svi su benediktinski samostani bili podružnice većih opatija sjeverne Italije. To su: Sv. Nikola d’Oltra kraj Ankarana (ustanovljen 1070.), Sv. Marija na Serminu (iz 1135.), Sv. Grgur u Kopru (iz XII. st.), Sv. Katarina u Izoli (iz XV. st.), zatim Sv. Bas (ustanovljen oko 1271.), Sv. Lovro (ugašen 1300.) i Sv. Onofrije, sva tri kraj Pirana, te Sv. Marija na Šmarju (iz 1152.). Benediktinke su imale samostan sv. Klare u Kopru (gdje su koludrice 1301. prešle u klarise) i sv. Petra u Izoli, odakle su se povukle, a na njihovo su mjesto došli benediktinci.

U negdanjoj Novigradskoj biskupiji postojali su benediktinski samostani sv. Petra na Krasu (1102.–1770.), sv. Martina u Martišnici (1158. do XV. st.) te sv. Ivana Krstitelja u Dajli (oko 1273. do 1948.), gdje su boravili posljednji benediktinci u Istri; no dvojbeni su lokaliteti Sv. Stjepan kraj Umaga i Sv. Petar u Novigradu.

U Porečkoj biskupiji bilo je više od 20 benediktinskih samostana: Sv. Barbara kraj Vižinade (spominje se 1174.), Sv. Dionizije kraj Motovuna (spominje se 1261.), Sv. Elizabeta kraj Motovuna (spominje se 1385.), Sv. Mihovil sub terra (pod zemljom) u Labincima (iz IX. st.), Sv. Mihovil nad Pazinom (spominje se u XII. st.), Sv. Marija na Škrilinah kraj Berma (iz XV. st.), Sv. Kasijan u Poreču (iz X. st.), Sv. Nikola (prije Sv. Anastazija) na otočiću kraj Poreča (od XI. st. do 1769.), gdje su monasi održavali svjetionik na drva i gdje je boravio bl. Nikola Giustiniani, Sv. Ivan in Prato kraj Poreča, iz kasne antike, poslije predan templarima pa ivanovcima, Sv. Petar u Šumi (od 1134. do XV. st.) s podružnicom Sv. Sikst kraj Barata, poslije oba predana pavlinima, Sv. Marija u Vrsaru, priorat (iz XIII. st.), Sv. Vincencije u Savičenti (iz XII. st.), Sv. Petar in Bigolin kraj Dvigrada, Sv. Andrija na otočiću (Crveni otok) kraj Rovinja, koji je pripadao sv. Mariji Rotondi iz Ravene (VI.–XV. st., poslije franjevački samostan), i Sv. Marija Alta (na Vrhu) kraj Bala. Neki od tih samostana bili su pod jurisdikcijom porečkih biskupa. Samostan sv. Stjepana kraj Poreča, iz kasne antike, pripadao je benediktinkama. U Porečkoj biskupiji bilo je i više samostana (kamaldolci).

U negdanjoj Pićanskoj biskupiji bili su samostani sv. Petra na Šumberu (spomenut u XIII. st.) i Gospe Karmelske u Belaju. Nije pouzdano je li Sv. Bartol u Roču bio benediktinskim samostanom (Ivan Ostojić).

U Pulskoj biskupiji benediktinci su imali nekoliko središta: Sv. Marija de Caneto (ili Formosa) u Puli s bazilikom što ju je dao graditi sv. Maksimilijan (iz Veštra), ravenski nadbiskup u VI. st., i samostan sv. Andrije na otočiću kraj Pule, koji je pripadao toj opatiji, oba pod jurisdikcijom opatije sv. Marije Rotonde u Raveni; Sv. Mihovil na Brijegu (in Monte) kraj Pule (iz X. st.), u kojemu je živio i bio pokopan ugarski kralj Salomon, drži se da je pripadao kamaldolcima (Pietro Kandler). Manje podataka ima o samostanima sv. Petra kraj Pule, sv. Marije na Brijunima, sv. Marije de Cereto, između Bala i Rovinja, sv. Nedjelje u Barbanu, sv. Martina kraj Barbana i sv. Ivana u Medulinu. Koludrice benediktinke imale su samostan sv. Katarine na otočiću kraj Pule (iz XV. st.), te sv. Teodora u Puli, koji je prvo bio izvan gradskih zidina, no sestre su 1356. zbog ratnih neprilika premještene u grad.

Na istarskom dijelu Riječke nadbiskupije bila su dva benediktinska samostana u Opatiji: Sv. Jakov (od XII. st. do oko 1530.), po kojem je grad nazvan, i Gospa od Navještenja iz XX. st. (1907.–61.), u kojoj su se izmjenjivali austrijski, talijanski i hrvatski benediktinci.

http://www.osb.org/

Slike