Mandić, Matko, svećenik, političar, publicist (Mihotići kraj Kastva, 28.IX.1849. – Trst, 13.V.1915.).

Gimnaziju je završio 1870. u Rijeci, a teologiju je studirao u Gorici i Trstu. Zaređen je za svećenika 1874. te 1879. završio studij prirodnih znanosti na sveučilištu u Pragu. Borac za nacionalna prava istarskih Hrvata i Slovenaca, pripadao je drugom naraštaju istarskoga hrvatskoga nacionalnog pokreta. Godine 1882. bio je suplent na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji, ali je na poziv Vjekoslava Spinčića, Matka Laginje i Ante Dukića preuzeo 1883. u Trstu uredništvo Naše sloge. U duhu programskih i političkih načela Stranke prava list je vodio do njegova preseljenja u Pulu 1900., a odonda je bio jedan od njegovih glavnih suradnika.

Politički je djelovao među tršćanskim Hrvatima i Slovencima, podupirao je utemeljenje i rad različitih političkih, kulturnih i gospodarskih organizacija (npr. Tržaške posujilnice in hranilnice i drugih ustanova). Više je godina bio predsjednikom Podružnice Družbe sv. Ćirila i Metoda, slovenske radničke udruge Delavsko podporno družtvo i Političkoga družtva Edinost (1891.–1905.) kao predsjednik Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri (1908.–12.), osnovanog 1902. u Pazinu, borio se za jedinstvo narodnog pokreta i protivio različitim strujama koje su ugrožavale program što su ga zacrtali Juraj Dobrila, Dinko Vitezić i drugi preporoditelji.

Utemeljio je prvi hrvatski dnevnik u Trstu Balkan (1907.–08.) i bio mu vlasnikom, a neko je vrijeme uređivao i slovenski list Edinost. Biran je za zastupnika u Istarskom saboru od 1889. (tada je izabran u izvanjskim seoskim općinama kotara Volosko–Podgrad, ali mu talijanska većina nije potvrdila mandat) do kraja života. Neko je vrijeme bio tajnikom kluba hrvatsko-slovenskih saborskih zastupnika. Godine 1907. i 1911. izabran je za zastupnika u Carevinskom vijeću. U Istarskom saboru, u kojem je govorio samo na hrvatskome, zajedno s ostalim slavenskim zastupnicima uputio je niz interpelacija, a s V. Spinčićem na sjednici 1908. glasovao je protiv izborne reforme.

Surađivao je u različitim listovima. U Edinosti (npr. O šolstvu v Istri, govor u Istarskom saboru 1896.), Soči (saborske interpelacije Proti germanizaciji na Primorskem, 1908., Proti sistemu germaniziranja, 1909.), u Velikom Ćirilo-Metodskom koledaru 1907. (Tri pisma biskupa Dobrile), no ponajviše u Našoj slogi, u kojoj je nakon uvodnoga i programskoga teksta Hrvatskom narodu u Istri i svim njegovim prijateljem (1883.) objavljivao članke u gotovo svakom broju lista (izvješća s godišnjih skupština političkih društava u kojima je djelovao ili sa sjednica Istarskoga sabora, osvrte na politička, kulturna, gospodarska i druga zbivanja povezana s Istrom).