Željeznice u Istri su se počele projektirati već prilikom izgradnje pruge Beč–Trst, puštene u promet 1857.

Za Austriju, a zatim i za Austro-Ugarsku Monarhiju, osim Trsta bile su važne još dvije točke na Jadranu: Rijeka i Pula. Rijeka je dobila dvije pruge 1873., jer je ugarski dio Monarhije poticao razvoj svoje luke u Rijeci, a austrijski nije htio propustiti mogućnost korištenja te luke, iako je svoju imao u Trstu. Pravo prvenstva gradnje pruge prema Rijeci imalo je Društvo južnih željeznica. Godine 1869. država je oslobodila Društvo prijašnjih obveza i stekli su se uvjeti za izgradnju pruge prema Rijeci. Pruga Sv. Peter (Pivka)–Rijeka (Riječka pruga) puštena je u promet 1873.

Istodobno vojska je vodila kampanju za povezivanje sa željezničkom mrežom Pule, gdje su se već bili razvili Arsenal i ratna luka, a nisu imali sigurnu kopnenu opskrbu. Trst je želio izravnu vezu s Pulom, a Istrani su predlagali vezu s Rijekom. Prevladali su interesi vojske, koja je zagovarala trasu sredinom poluotoka zbog sigurnosti od napada s mora. Zakon o gradnji Istarske državne željeznice, tj. pruge Divača–Pula, s odvojkom Kanfanar–Rovinj, bio je donesen 22.IV.1873., a pruga je puštena u promet 20.IX.1876. Dvije godine poslije produžena je do Arsenala i brodogradilišta na otoku Uljaniku. Istarska željeznica dobila je neposrednu vezu s Trstom 5.VII.1887., kada je puštena u promet pruga Hrpelje–Kozina–Trst, građena zbog interesa države da u Trst vodi još jedna pruga i tako smanji monopol Društva južnih željeznica.

Sve pruge u Istri mimoišle su gradove na zapadnoj obali Istre. Taj je problem ublažen 1902. otvaranjem Parenzane, uskotračne pruge Trst–Poreč, s planom produženja do Kanfanara, a prometno je povezala Kopar, Izolu, Piran, Buje, Motovun, Poreč i dr. Bila je slaba i skupa te imala velike gubitke, pa je 1935. ukinuta. Zbog velikih zaliha ugljena u Raškim ugljenokopima 1948. donesena je odluka o izgradnji Raške pruge na pravcu Lupoglav–Štalije. Izgradila su je hrvatska i slovenska građevinska poduzeća zajedno s dobrovoljnim radnim brigadama, puštena je u promet 30.XII.1951. Sljedeći plan bilo je probijanje željezničkog tunela kroz Učku i povezivanje s Rijekom, ali premda su radovi oko tunela bili započeti, nije izgrađen. Razvoj Luke Kopar, osnovane 1959., zahtijevao je željezničku vezu s Koprom, pa je 16.XI.1967. puštena u promet Koparska pruga. Veza između teretne i putničke stanice Kopar uspostavljena je 25.V.1979., a to su i posljednji kilometri želj. pruga izgrađenih u Istri. Međutim, sve veća konkurencija cestovnoga prometa i novi odnosi na istarskom poluotoku uzrokovali su ukidanje pruga Hrpelje–Kozina–Trst 1959. i Kanfanar–Rovinj 1966.

Sve su pruge normalnoga kolosijeka, širine 1.435 mm, osim uskotračne pruge Trst–Poreč, kojoj je širina bila 760 mm.

Slike