Inkvizicija (lat. inquisitio: istraživanje), postupak koji je primjenjivala Katolička crkva kako bi pronašla, optužila i osudila heretike. Prvi povjerenici Svetog oficija Rimske inkvizicije, utemeljene 1232. bulom pape Grgura IX. Ille humani generis, na istarskom se području pojavljuju oko sredine XIII. st. Uloga inkvizitora povjerena je dominikancima i franjevcima. Dominikanci su »istraživanje heretičke zloće« organizirali sa sjedištem u Kopru, ali zbog nedostatka zapisnika inkvizicijskih postupaka nisu poznati rezultati njihova istraživanja. Dekretom pape franjevca Nikole IV. njih su 1289. u obnašanju inkvizitorske službe u Istri zamijenili franjevci. U doba reformacije i katoličke obnove, na području Istre pod mletačkom upravom papa Pavao III. bulom Licet ab initio od 21.VII.1542. investira povjerenike Svetoga oficija inkvizicije, pod strogom paskom mletačke vlasti, koji se suprotstavljaju pojavi protestantizma te širenja katolicizmu neprihvatljivih običaja prebjega iz balkanskih područja pod turskom vlašću i doseljenika iz istočnojadranskoga zaleđa. Posebnu pozornost inkvizitora privuklo je širenje protestantskih ideja, pa se u istarskim lukama budno nadzire uvoz knjiga. U osudama fra Balda Lupetine, u istrazi protiv Markantuna De Dominisa i drugih uglednih Hrvata važniju su ulogu imale mletačke vlasti. Među inkvizitorima u Istri u razdoblju 1523.–91. bili su: Hannibal Grisogoni iz Kopra (imenovan 1523.), Blasius iz Cresa (1546.), Andreas Zunta iz Kopra (1553.), Valengus Tisanus (Valengo Tisana) iz Pirana (1558.), Felix Peretti iz Montaltra (imenovan 1558.), budući papa Siksto V., i drugi.