tanko i debelo
Tanko i debelo, osebujan način tradicijskoga narodnoga pjevanja, odnosno sviranja na roženicama, u Istri, Hrvatskom primorju i na dijelu sjevernojadranskih otoka (Krk, Cres, Rab, Lošinj, Susak i zapadni dio Paga).
Najizvornije je pjevanje u izvedbi dvaju muških glasova, od kojih jedan pjeva u normalnom registru, a drugi u falsetu koji podsjeća na zvuk male (tanke) roženice. No pjeva se i u kombinaciji muškoga i ženskoga glasa (često npr. na Proštini), ili dvaju ženskih glasova (zabilježeno na Barbanštini i dr.).
Nazvano je po sličnosti u odnosu glasova sa svirkom na tankoj (maloj) i debeloj (veloj) roženici. Kod sviranja na tanko i debelo na roženicama napjev se izvodi na velikoj sopeli, a pratnja na maloj. Takvo se dvoglasje izvodi u paralelnim sekstama (razmak od šest tonova) u istarskoj ljestvici, nizu netemperiranih, kromatskih tonova, a završava unisonim ili oktavnim završetkom, karakterističnim za cijelo područje. Pjevanju na tanko i debelo srodno je i osebujno tradicijsko tarankanje. Oba su načina pjevanja tehnički vrlo zahtjevna. U nedostatku glazbala, takvim se pjevanjem izvodi i folklorna glazba za ples. U povijesnim se vrelima spominje i srodan izraz »vela nota« za svečani napjev kod liturgijskog pjevanja (npr. u dekretu senjsko-modruškoga biskupa Martina Brajkovića iz 1699.).
Muzikolozi Franjo Ksaver Kuhač, Matko Brajša Rašan, Ivan Matetić Ronjgov i drugi koji su prikupljali glazbeno nazivlje spominju u svojim radovima dvoglasno pjevanje pri kojem napjev izvodi »debelo grlo« a pratnju »tanko« (M. Brajša Rašan). Božidar Širola i Milovan Gavazzi bilježe nazive »na dvi strane«, »debelo«, »tanko«, koji se odnose i na liturgijske napjeve (O pučkom pjevanju na Krku, 1931).
U jesen 2009. pjevanje na tanko i debelo uvršteno je na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.
Audio
Cviće mi polje pokrilo, grupna izvedba (Josip Koroman, Pavle Zuban, Marija Mavrić,Romano Broskvar, Milka i Marija Špada) Prnjani.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar