Svinjogojstvo, grana stočarstva koja se bavi uzgojem svinja.

U prehrani istarskoga stanovništva svinjsko se meso uvelike rabilo, pa je sve do druge polovice XX .st. seosko gospodarstvo koje nije hranilo svinje smatrano siromašnim, a načini pripreme i uporabe pršuta, lopatica, slanine, kobasica i sl., stoljećima su ostali gotovo nepromijenjeni.

Brojnost svinja u različitim razdobljima gotovo se i nije mijenjala, premda se radilo o dotovljavanju, kako bi se pokrile potrebe vlastitih kućanstava. Prema statističkom iskazu 31.X.1857. (Beč, 1859.) broj svinja iznosio je 25.895 grla. U razdoblju podjele Istre na kapetanate 1869.–1910. prosječni je godišnji broj iznosio 27.475 grla. Veći dio pasminskoga sastava u tim je razdobljima činila njemačka oplemenjena svinja (srednja i velika), a 1900.–10. provođena su i melioracijska križanja s velikim engleskim jorkširom. Tada je osnovano dvadesetak pripusnih postaja (npr. Seget kraj Umaga i Lupoglav), a radi poticanja vlastitog uzgoja održano je i nekoliko izložbi (Motovun, Pazin, Buje). Od 1970-ih najveći dio pasminskoga rastova u tovu čini švedski landrace, koji ima veliku mišićnu masu. Nazimice za tov uglavnom se dovoze iz unutrašnjosti, svojedobno i iz Vojvodine, što podrazumijeva i rizik unosa zaraznih i nametničkih bolesti, npr. trihineloze.

Tek se sredinom XX. st. počelo pojavljivati sve više kućanstava i poljoprivrednih organizacija s vlastitom proizvodnjom tzv. repromaterijala. Od velike je važnosti i umjetna oplodnja krmača sjemenom vrhunskih nerasta (landrace) iz Zavoda Križevci, iz kojega je 1990.–94. u Istru otpremljeno 8.780 doza sjemena, a na tome rade gotovo sve istarske veterinarske postaje.