Gorički (Majnhardinci), feudalni rod, knezovi i utemeljitelji Pazinske knežije.

Podrijetlom su iz gornje Koruške, gdje je rodonačelnik, odvjetnik briksenskoga biskupa knez (grof) Meginhard imao manje posjede. U prvoj polovici XII. st. uspjeli su postati odvjetnicima (upravitelji crkvenih imanja) akvilejskih patrijarha te dobiti Goricu (Majnhard I.), kamo su prenijeli svoje sjedište i počeli se po njoj nazivati (comites de Goricia, die Grafen von Görz). Kao akvilejski odvjetnici stekli su kroz XII. i XIII. st. mnoge posjede na Krasu, u širem Posočju, Furlaniji i Istri, a od krune posjede u Kranjskoj i Slovenskoj marki. Od XII. do XIV. st. nosili su i naslov palatinskoga kneza.

Majnhard III. (? – 1258.) bio je zet posljednjega tirolskoga kneza Alberta III., a nakon njegove smrti (1253.) u dva je navrata (1254. i 1263.) uspio doći u posjed Tirolskoga kneštva. Njegovi su sinovi Majnhard IV. i Albert I. među sobom 1271. podijelili baštinu tako da je Majnhard dobio Tirol, a Albert preostale posjede (u Posočju, Furlaniji, Kranjskoj, Koruškoj i Istri) te otada postoje tirolska i gorička grana Goričkih. Pripadnici obiju grana nosili su naslov knezova Gorice i Tirola, ali s tom razlikom da su stvarni posjed navodili na prvome mjestu. Tirolska je grana potkraj XIII. st. od njemačkog kralja Rudolfa I. Habsburškog (Majnhard IV. bio mu je saveznik u sukobu s češkim kraljem) dobila Kranjsku sa Slovenskom markom i Koruško vojvodstvo.

Druga polovica XIII. i prva četvrtina XIV. st. doba je najveće moći knezova Goričkih. No njihov je posjed (dominium) bio teritorijalno nepovezan, jer se protezao od Tirola i Koruške do Istre, izmiješan s posjedima drugih feudalnih kuća. Unatoč stalnim nastojanjima, Gorički nikad nisu uspjeli ostvariti teritorijalnu cjelovitost i povezanost posjeda, stoga i nije postojao jedinstven naziv za njihovo kneštvo. Struktura posjeda bila je raznovrsna: uglavnom se radilo o crkvenim feudima, dok je najmanje bilo njihovih alodija (posjeda u punom vlasništvu). Bili su vazali kralja, akvilejskih patrijarha, salzburških i ravenskih nadbiskupa te briksenskih, tridentskih, frajzinških, bamberških, tršćanskih, porečkih, novigradskih, pićanskih i pulskih biskupa. Većina je crkvenih feuda bila pod njihovom trajnom upravom, pa je investitura bila samo formalna, zbog čega su bili stvarno feudalno neovisni o svojim seniorima nadbiskupima i biskupima. Te su posjede oni davali dalje u feud svojim ministerijalima i vitezovima, ne pitajući seniore za odobrenje. Samostalno vladanje i nastojanje za pridobivanjem novih posjeda često ih je dovodilo u sukob s crkvenim seniorima, prije svega s Akvilejom, na čiji su se račun širili u Furlaniji i Istri.

Poslije smrti Henrika II. (1323.) njihova moć pada i Gorički gube vodeću ulogu na sjevernojadransko-podalpskom prostoru. Tirolska je grana izumrla smrću Henrika (1335.), sina Majnharda IV., te su Kranjska sa Slovenskom markom i Koruška pripale Habsburgovcima, a nešto poslije (1363.) i Tirol. Članovi goričke grane podijelili su se 1342. tako da su posjedi u Istri, Slovenskoj marki i Beloj krajini pripali istarskoj grani, a preostali goričkoj (u užem smislu). Istarska je grana izumrla 1374., pa su njezin posjed preuzeli Habsburgovci, kao i posjede uže goričke grane nakon što je 1500. umro Leonard, njezin posljednji pripadnik.

Vrlo su rano (devedesetih godina XII. st.) Gorički postali odvjetnici porečkih biskupa, dobivši u feud Pazin sa širom okolicom (Žminj, Tinjan, Trviž, Kašćerga, Višnjan, Bačva, Vižinada, Ružar). Sukobljavali su se s akvilejskim patrijarhom, koji je kao istarski markgrof bio i obnašatelj javne vlasti. Kroz XIII. st. i početak XIV. st. stekli su kao nasljedni akvilejski odvjetnici ili na druge načine Završje, Momjan, Sovinjak, Rašpor, Lupoglav, Kožljak, Kršan, Barban i Rakalj te uspostavljaju posebnu upravu za istarske posjede sa sjedištem u Pazinu, gdje su imali svoj kaštel. Tako se postupno oblikovala upravno-teritorijalna cjelina koja će se s vremenom početi nazivati Pazinskom knežijom. Unatoč tomu, Gorički nikada nisu u svojoj titulaciji navodili Pazin.

U diobi 1342. istarski su posjedi (osim Rašpora, koji se uvrštao u Kras) pripali Albertu III., najstarijemu sinu Alberta II. On je 1364. sklopio nagodbu po kojoj će njegovi posjedi, umre li bez muških potomaka, pripasti austrijskom vojvodi Rudolfu IV. Habsburškom, što se i dogodilo 1374., kada je vlasnik Pazinske knežije postao Leopold III. Habsburški (Rudolf IV. je u međuvremenu umro). Habsburška Pazinska knežija postala je dijelom Istarske knežije (koju su činili svi habsburški posjedi u Istri), koja Kranjskoj nije bila pripojena, već samo pridružena.