Istra kroz vrijeme

Iz tiska je nedavno izašlo i dugo očekivano hrvatsko izdanje djela „Istria nel tempo“ odnosno „Istra kroz vrijeme“ u izdanju Centra za povijesna istraživanja u Rovinju (Centro di ricerche storiche Rovigno). Donosimo uvod iz publikacije.

Poluotok i njegova prošlost

Istarski se poluotok nalazi na rubu srednjoeuropskog dijela kontinenta i Sredozemlja, što je vidljivo po njegovu krajoliku, vegetaciji, klimi i podneblju. Budući da je Jadran oduvijek mjesto kretanja i komunikacija, i Istra je bila dijelom toga sustava. Njezinim je obalama više od tisuću godina prolazila raznovrsna roba, brodovi svake vrste, svećenici i vjernici, vladari, vojnici, križari. Na putu od zapada do istoka, od sjevera do juga, Istra je bila prva postaja nakon Venecije ili pretposljednja prije Venecije. Lagunsko područje Veneta i Istra barem su deset stoljeća (do XV. st.) bili jedinstven sjevernojadranski sklop koji je spajao ostatak kontinenta s pomorskim putovima prema istočnom Sredozemlju. Istarski je poluotok bio prolazna zona, što se osjetilo pogotovo posljednjih dvjesta godina, ali to nije umanjilo važnost njegova drugog obilježja – Istra je označavala kraj nečega, bila je granica određene cjeline, pa bili to država, kultura ili jezik. Upravo zbog pomorskih putova i zato što je poluotok povezan s posljednjim izdancima Alpa, u Istri je završavala rimska Italija, tu su osnovane bizantske, franačke i zatim germanske granične provincije, Venecija je ovdje ustanovila svoju najbližu pomorsku periferiju, ovdje jezično "završava Italija" i počinje "slavenski svijet", ovdje je jedno carstvo kao što je bilo Habsburško postavilo svoju najsigurniju pomorsku utvrdu, ovdje su "Italija i Slavija" označile svoje krajnje nacionalne granice i sporile se oko njih. Jedina su konstanta na ovom poluotoku  Sredozemlje, srednja i jugoistočna Europa. I to što je Istra oduvijek bila "između" nečega.

Granica nečega ili na granici nečega. Istra i njezina prošlost mogu se različito iščitavati, ali do danas se njezina povijest naročito promatrala s nacionalnog stajališta. Prošlost je u slučaju Istre, kao i za druga mjesta i druge europske regionalne povijesti, bila i jest zamišljeno mjesto u koje treba smjestiti nastali osjećaj nacionalne pripadnosti – koja se danas naziva talijanska, slovenska, hrvatska – i sve što je prethodilo buđenju naroda. Može li se negirati povijesna predodžba određene nacionalne kulture? Dakako da ne može jer bez obzira na točku gledišta, ta kultura predstavlja baštinu. Ali zato možemo biti iskreniji i priznati da prošlost, razna "događanja", djeluje puno složenije od uobičajena prikazivanja, pa i tada kada se tvrdi da su u njezinu tumačenju primjenjivani nepristrani metodološki kriteriji. Svaka iduća generacija je, uostalom, uvjerena u ispravnost vlastitih kriterija i u objektivnost svojeg načina gledanja na stvari. Danas priznajemo da je svijet složen, a iz toga proizlazi da je i prošlost složena, da djeluje složeno. Zbog toga nikada, kao danas, nije bilo toliko zanimljivo baviti se poviješću, istraživati je.

Povijest Istre složena je i povezana s drugim povijestima koje su danas kao područja istraživanja akademski jasno određena, a to su antička, rimska, bizantska i srednjovjekovna povijest, povijest Svetoga Rimskoga Carstva, povijest Mletačke Republike i Habsburške Monarhije, povijest Austro-Ugarske Monarhije, Italije i Jugoslavije te Hrvatske i Slovenije. Svaka od tih povijesti, određena kroz mnoge historigrafije (tematske kao, na primjer, austrijska ustavna povijest, ili nacionalne kao, na primjer, povijest Slovenaca ili hrvatska povijest), zahtijeva posebno znanje. Svaka od tih povijesti prikazuje neki prošli svijet sa svojim sustavima i uređenjima. To su zasebni svjetovi koji se proučavaju i analiziraju onakvima kakvi su bili, bez namjere da se u njima pronađu uzroci i razlozi današnjeg stanja. Ako ih se u potpunosti shvati onakvima kakvi su bili, svjetovi kojih više nema svakako svojim svjedočanstvima valoriziraju određen teritorij ili suvremenu kulturu. Kako se naš način percepcije stalno mijenja, povijesna dimenzija nije nikada statična, ona postaje element koji prati naš svakodnevni život bez posebnih pretenzija, upravo zato što je nužna.

Egidio Ivetić i Giovanni Radossi