Gotika, stilsko razdoblje umjetnosti zapadne i srednje Europe XIII–XV. stoljeća. Razvila se u Francuskoj i proširila u srednjoj Europu i na alpskom prostoru. Pronosili su je osobito propovjednički crkveni redovi, a u nas se u XV. i XVI. st. prepleće s novim renesansnim izrazom. U graditeljstvu je izraženija u mletačkom dijelu Istre, a u slikarstvu i kiparstvu na cijelom poluotoku.

Arhitektura. Potkraj XIII. st. javljaju se gotički graditeljski oblici na monumentalnoj franjevačkoj crkvi u Puli. Izdužena lađa ravnog stropa na koju se nadovezuju tri četvrtaste apside svođene križno rebrastim svodovima, duboki portal s reljefnim vegetabilnim ukrasom kanonizirane su osobine franjevačke arhitekture razvijene u srednjoj Italiji u doba prvotne ekspanzije franjevačkog reda. Nekoliko desetljeća potom grade se slične, ali skromnije franjevačke crkve u Poreču i Kopru. Značajke rane gotike ima i radikalno obnovljena Komunalna palača u Puli (kraj XIII. stoljeća.). Tijekom XIV. st. gradili se i obnavljali obrambeni sustavi visokih zidova ojačanih četvrtastim kulama u skoro svim gradovima mletačke Istre: u Piranu, Motovunu, Svetom Lovreču Pazenatičkom i Dvigradu. Gotičke fortifikacije dopunjavale su se i u XV. st., kada je Poreč dobio kulu pored glavnih gradskih vrata (majstor Lazar de Pari, 1447.), a u Svetom Lovreču dogradila se velika kula Fontanella. U srednjoj Istri pojedini su kašteli obnovljeni u novom stilu (Pazin, ulazno pročelje; Kršan). Na pročeljima gradskih kuća romanički otvori mijenjali su se uvođenjem zašiljenog ili prelomljenog luka nadvoja. U Puli je sačuvan ranogotički portal s plitkim ukrasom (vjerojatno kraj XIII. st.) pod utjecajem obližnje Komunalne palače. Ranogotičke bifore na kućama u Rovinju i Kopru (kuća Percauz, kuća na Ribiškem trgu) potječu iz XIV. stoljeća. Tijekom XV. st., posebno u drugoj polovini, izgrađene su mnogobrojne gradske kuće s ambiciozno urešenim pročeljima, gotovo isključivo po venecijanskim uzorima. Mnogobrojne su sačuvane u Poreču, a sličnih ima u Puli, Portorožu, Kopru i Vodnjanu. Dinamični dekorativni sustav venecijanske cvjetne gotike obilato je iskorišten na maloj palači na Tartinijevu trgu u Piranu. Na kraju stoljeća miješali su se tradicionalni gotički i moderni renesansni oblici (izmjena gotičkih i renesansnih katova na pročelju palače Salamon u Gračišću). O općem i graditeljskom prosperitetu svjedoče i javne građevine kao što je gradska loža u Kopru (1442.–46.) te zgrada nepoznate namjene s monumentalnom pentaforom, iznad koje su reljefi Četiriju Vrlina, u Puli (oko 1430.). Donji dio pročelja koparske katedrale izgrađen je sredinom XV. st. u oblicima mletačke gotike. U istarskoj unutrašnjosti male crkvice jednostavnih četvrtastih prostora usvajale su tek pojedine gotičke konstruktivne i tipološke elemente. Rad su lokalnih majstora crkva sv. Antuna u Žminju (Armirigus, 1381.) i crkva sv. Marije na Placu u Gračišću (Dento, 1425.), s prelomljenim gotičkim svodm. Četvrtaste apside franjevačkih crkava vjerojatno su utjecale na oblik svetišta župne crkve u Bermu i sv. Eufemije u Gračišću. Crkva sv. Nikole u Pazinu dobila je 1441. novo svetište, prostranu peterostranu apsidu presvođenu zvjezdastim svodom s jakim rebrima. Rad je to majstorâ s kontinenta koji su u Istru donosili srednjoeuropsku gotiku. Iz druge polovice XV. st. sačuvan je niz crkava koje pokazuju vezu s oblicima srednjoeuropske gotike, često preko Slovenije (župna crkva u Cerovlju, svetište župne crkve u Roču iz 1492., svod crkve sv. Bartula u Roču, crkva sv. Marije u Božjem polju). Primjer miješanja renesansnih i gotičkih oblika predstavlja i crkva sv. Marije Snježne u Čepiću. Mrežaste konstrukcije svodova rabile su se i u sljedećem stoljeću, npr. na crkvi sv. Jurja u Oprtlju (Majstor iz Kranja, 1526.).

Likovne umjetnosti. Kiparstvo je prilagođeno arhitekturi (kapiteli, ciboriji, propovjedaonice), pri čem su kamene umjetnine često rad mletačkih radionica, ali važna je i drvena kiparska produkcija lokalnih radionica. Reljefni sarkofag sv. Nazarija u koparskoj stolnici rad je mletačke kiparske radionice (sredina XIV. stoljeća). Reljefi i kipovi s ciborija koji se nalazio iznad sarkofaga uzidani su u zidove katedrale i gradskog muzeja. Venecijanskog je podrijetla i veliki kip sv. Eufemije u rovinjskoj župnoj crkvi. Iz posljednje trećine XIV.st. potječe monumentalno drveno Raspelo iz Pirana. Mnogobrojniji su primjeri skulpture iz XV. st. Reljefna luneta crkve Dei Servi rad je venecijanske ili venetske radionice. Kameni kip Bogorodice s Djetetom iz Završja primjer je skulpture prve polovice XV. st. kakva se javlja u Sloveniji. Ploče propovjedaonice iz Dvigrada (u župnoj crkvi u Kanfanaru) imaju rustično pojednostavljene reljefne prikaze sv. Sofije i Bogorodice s djetetom. U Puli i okolici nalaze se reljefi kipara Dominika (Dominicus) iz druge četvrtine XV. st. (reljefi četiriju vrlina na kući u središtu Pule, reljef Bogorodice zaštitnice na pročelju crkve sv. Marije u Puli, svetohraništa u Mutvoranu iz 1429. i Raklju iz 1435.). Po istarskim crkvama sačuvane su desetine drvenih kipova i reljefa. Primjere mletačka rezbarstva iz prve polovice XV. st. predstavljaju kip Bogorodice iz župne crkve sv. Martina u Svetom Lovreču, reljefni triptih iz Bačve i ulomak poliptiha u župnoj crkvi u Umagu. Venecijanski rezbar izradio je korske klupe u Poreču (1451.), a možda su rad domaćih kipara brojni kipovi svetaca koji sjede (Poreč, Rabac, Pomer). Slične pojednostavljeno naivne ali ekspresivne, kipove, koji često prikazuju sv. Antuna u kamenu su klesali domaći majstori u Balama, Savičenti i Zarečju (Majstor Franjo, 1457.). Rustično su naivni rad kustodije koje je za Vrh i Predloku izklesao Benko iz Sočerge. Zanimljivu pojavu predstavljaju drvorezbareni kipovi Bogorodice i sv. Antuna iz crkava sv. Marije u Oprtlju i sv. Antuna kraj Dvigrada, za koje je Branko Fučić utvrdio da su rad tzv. Šarenog majstora, slikara koji je naslikao zidne slike u tim dvjema crkvama. Import iz alpskih krajeva predstavlja drveni kip Bogorodice iz Boljuna (oko 1420.), sada u Poreču.

Slikarstvo. U gotici nastaje najveći broj sačuvanih ciklusa zidnog slikarstva u Istri. Tijekom druge polovice XIV. st. talijanski slikari izradili su freske u Stanciji Silić (Sv. Pelagij) kraj Završja, crkvi sv. Antuna u Žminju i crkvi sv. Nikole na groblju u Rakotolama, gdje su uz opće značajke slikarstva talijanskog trečenta uočeni elementi preuzeti s kompozicija Paola Veneziana. Najopširniji ciklus slikarija stilski vezanih uz derivate slikarstva kasnog trečenta Bologne i Veneta na prijelazu iz XIV. u XV. st. sačuvan je u crkvi sv. Barnabe u Vižinadi. Naivno narativni i simbolički prikaz Živog križa u crkvi sv. Katarine u Lindaru potječe iz 1405. Oko 1460. slikari iz kruga Leonarda iz Briksena (južni Tirol) u svetištu župne crkve u Pazinu naslikali su veliki ciklus slika. Iz druge polovice XV. st. sačuvani su brojni ciklusi domaćih majstora, od kojih nekima znamo i imena. Radionica Vincenta iz Kastva radila je 1475. freske u Bermu, a Ivan iz Kastva oslikavao je crkve u Hrastovlju (1490.), Podpeči (1489.) i Gradiški kod Divače. Najviše se slikarija u malim crkvama u istarskoj unutrašnjosti može pripisati Majstoru Albertu iz Konstanza, koji se glagoljicom potpisao na freski u crkvi sv. Vida u Pazu (1461.) i u crkvi sv. Jurja u Plominu (1475.), a pripisuju mu se zidne slike u Jesenoviku, Brseču, Lovranu i drugdje u Istri.