Gologorȉca (tal. Gologorizza, službeno Moncalvo di Pisino), naselje 12 km sjeveroistočno od Pazina (45°15′N; 14°2′E; 312 m nadmorske visine); 237 stanovnika (2021.), općina Cerovlje.

Nalazi se podalje od glavnih puteva, na jezičku iznad Gologoričkoga potoka (pritok Raše), a do nje se dolazi cestom iz Cerovlja i Paza (iz doline Rakova potoka, pritoka Pazinčice).

Stanovnik je Gologȑčan, stanovnica Gologȑčanka, a pridjev gologȑčki.

Malobrojno stanovništvo bavi se gotovo isključivo poljodjelstvom (vinova loza, žitarice, voće) i stočarstvom (goveda, svinje).

Područje je bilo naseljeno već u prapovijesno i rimsko doba. Na njezinu je mjestu bilo željeznodobno gradinsko naselje, a iz rimskog su doba pronađena dva kamena spomenika s natpisima i reljefima. Prvi se put spominje 1102., kad je već bila središte feuda koji je tada kupio Konrad sa suprugom Matildom, kćeri Burkarda II. od Moosburga i Acike Vajmarske. Vjerojatno je tada uz kaštel (utvrdu) i crkvu postojala manja aglomeracija seoskih kuća, koja je potom opasana zidinama, pa je s vremenom Gologorica dobila fizionomiju maloga grada. Spominje se u Istarskom razvodu 1324.

Do XV. st. posjed je bio u vlasništvu različitih feudalaca, a potom ga je 1443. kupio pazinski prepozit Andreas Schuel. On je od Gologorice i drugih posjeda osnovao beneficij u korist svećenika koji su imali obvezu tri puta tjedno služiti misu u crkvi sv. Nikole u Pazinu. Nakon njegove smrti car Fridrik III. preuzeo je pravo imenovanja beneficijarija, i to su do sredine XVIII. st. uglavnom bili pazinski kapetani ili pićanski biskupi. Gologorički beneficij nije bio dio Pazinske knežije, osim u pravosudnom smislu, a imao je neke vlasničke i trgovačke pogodnosti, pa je privlačio poduzetnike. Tako ga je oko 1750. u zakup uzela obitelj De Franceschi, koja je do ukidanja feudalnih odnosa 1848. ostala vlasnikom Gologorice.

Premda nekoliko puta osvajano i spaljeno (1463., 1508., 1511.), naselje nije imalo velikih prekida u kontinuitetu života. Urbanistička shema je jednostavna: od glavnih ulaznih vrata sa sjevera glavna ulica se proširuje do južnih (danas nepostojećih) vrata, a građevine se nižu s obiju strana komunikacije. Zidine je dodatno štitio opkop, a do vrata je vodio pokretni most. Na južnoj trećini naselja malo je proširenje koje čini srednjovjekovni središnji trg s crkvom, kućom obitelji De Franceschi, župnim uredom i školom.

Župna crkva sv. Petra i Pavla izgrađena je u XVIII. st. na mjestu bivše crkve. Župa se spominje 1324., a vjerojatno je postojala i prije. Crkva je bila temeljito obnovljena krajem XVI. st. (glagoljski natpis popa Jurja Kaligarića iz 1595. na sjevernoj dograđenoj kapeli), a od bivše očuvani su reljef Imago pietatis, gotička pokaznica iz 1446. te kalež iz XV. st. Crkva ima odvojeni zvonik visok 24 m (1740.). Crkva Blažene Djevice Marije »kod lokve«, na uzvisini iznad sjevernog ulaza u Gologoricu, romanička je građevina s naknadno prizidanim velikim trijemom s preslicom na pročelju. U njoj su ostatci gotičkih zidnih slika nepoznatoga pučkog majstora (oko 1400.) na sjevernom zidu (očuvano je samo Poklonstvo kraljeva) s glagoljskim grafitima iz XV.–XVI. st.

U središtu Gologorice jednokatna je kuća obitelji De Franceschi, građena 1711., s velikim grbom i natpisom te reljefom Isusa Krista. To je skromna palača seoskih posjednika, funkcionalna i jednostavna u osnovnim gabaritima i dekorativnim detaljima.

Na groblju južno od sela nalazi se kapela Svih svetih s glagoljskim natpisom na odbačenoj bazi kamene posude za svetu vodu (1549.). U II. svjetskom ratu, nakon kapitulacije Italije i pada Pazina u njemačke ruke, u Gologorici je u zgradi škole neko vrijeme bila partizanska bolnica.

Slike