Stancovich (Stanković), Pietro Mattia (Petar Matija), svećenik i polihistor (Barban, 24.II.1771. – Barban, 12.IX.1852.).

Školovao se prvo u Rovinju i Udinama, zatim je studirao teologiju u Padovi te istodobno izučavao pravo, matematiku i prirodne znanosti. Zaređen je za svećenika 1795. u Puli (biskup Ivan Dominik Juras). Ubrzo potom imenovan je kanonikom zborne crkve sv. Nikole u Barbanu. U rodnom se mjestu, u kojem je proveo zrelu i poodmaklu dob, bavio arheologijom, poviješću, jezikoslovljem, bogoslovljem, pjesništvom, narodnim običajima, ali i poljodjelsko-tehničkim izumima, zoologijom, botanikom, geologijom i dr.

U vlastitoj je nakladi objavio više od dvadeset svojih djela, a više njegovih neobjavljenih istraživanja nije sačuvano. Iako rođenjem Hrvat, držao se pripadnikom talijanskoga kulturnoga kruga. Pisao je uglavnom na talijanskom jeziku, a samo iznimno na materinskom hrvatskom, kao npr. katekizam Kratak nauk karstianski (1828.), što ga je sastavio za svoje hrvatske župljane.

U znanstveno-stručnim krugovima bio je na glasu kao polemičar. Studijom Della patria di San Girolamo Dottore di Santa Chiesa (1824.) počeo je višegodišnju, prilično oštru raspravu s pojedinim dalmatinskim svećenicima o položaju Stridona, što ga je on tražio u istarskom Zrenju, pridonoseći time prijeporu oko mjesta rođenja sv. Jeronima.

Svojim je glavnim djelom Biografia degli uomini distinti dell’Istria (1828.–29.), u kojem je u tri sveska sastavio životopise uglednih Istrana do svojega doba, zaslužio pridjevak »istarski Plutarh«. U raspravi Trieste non fu villaggio Carnico, ma luogo dell’Istria (1830.), kojom je također potaknuo višekratnu korespondenciju s dalmatinskim svećenicima, zastupnicima tzv. ilirske teorije o podrijetlu Južnih Slavena, bavio se i odnosima Ilira i njihova jezika te doseljenoga slavenskog pučanstva, odričući im bilo kakve izravne međusobne narodnosne i jezične veze. Objavio je i nekoliko radova u kojima je predstavio svoje poljodjelsko-tehničke izume, a dva su mu uređaja za preradbu maslina – spolpoliva (iz 1840.) i torchioliva (iz 1841.) – priskrbila međunarodni ugled.

Bio je fiziokratski usmjeren i imućan posjednik. Rado je putovao, sudjelovao na znanstvenim i stručnim skupovima te održavao veze s mnogim uglednim osobama, napose s onima iz intelektualnih krugova. Bio je članom nekoliko znanstvenih i umjetničkih akademija, ustanova i društava. Svoju je bogatu knjižnicu od više tisuća svezaka oporučno zavjetovao gradu Rovinju te se ona čuva u tamošnjem Zavičajnome muzeju pod imenom Stancoviciana, a najveći se dio njegove rukopisne ostavštine nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.

Iako je bio jedan od najuglednijih Istrana u Europi u prvoj polovini XIX. st., pravo se znanstveno zanimanje za nj i njegovo djelo pojavilo tek u drugoj polovini XX. st.