Limska draga (lokalno samo Drȁga), lučno zavijena suha krška udolina, odnosno kopneni nastavak Lima (Limskog zaljeva, Limskog kanala).

Draga se naslanja na morem poplavljeni završetak zaljeva kraj mosta na lokalnoj cesti i na staroj asfaltnoj cesti, koja je nekada ondje bila jedina prometnica. Morfološki urezana dolina u početku ima prošireno dno s plitkim kvartarnim nanosom. Njezinim južnim pobočjem u smjeru jugoistoka nastavlja se u usponu cesta koja vodi prema raskrižju kraj Brajkovići u smjeru Bala, Rovinja i Kanfanara.

Ispod uređenoga propusta na cesti uza zaljev, oko 300 metara u smjeru istoka, dno je drage na visini od 25 m, a kilometar dalje na 32 m.

Limska draga morfološki je nastavak nekada stalnoga korita rijeke, koja je prije izdizanja vapnenačke istarske ploče i nastanka Pazinskoga ponora (jame) tekla istočno od današnjega grada Pazina.

Vjerojatno je to bio tok današnje Pazinčice ili Patoka, ali je poslije uzdignuta flišna uzvisina oko brda Orljaka i Veloga breha prepriječila njezin tok i usmjerila ga prema kanjonu današnjega ponora. Širina Limske drage od početka do blizine Kanfanara iznosi uglavnom oko 900 m uz suženje podno Dvigrada i iznad Kanfanara na oko 600 m.

Jugozapadno od ruševina Dvigrada preko Limske drage izgrađen je luk cestovnog vijadukta Istarskog ipsilona. Kamena zaravan uz rub drage na tom je dijelu visoka oko 200 m. Podno Dvigrada kota je dna drage 102 m, a ispod Kanfanara 137 m. Smjer protezanja drage na početku je produženi nastavak Lima (zapad – istok). Zbog tektonskih rasjedanja i litoloških promjena u krednim naslagama u geološkoj prošlosti došlo je do promjene smjera pružanja, odnosno njezina skretanja oko Kanfanara. Tako nastavak prema Kringi i Tinjanu dobiva sjeverni smjer, a oko Berma sjeveroistočni smjer.

Dno doline u gornjem dijelu postupno se diže (od 160 m do oko 240 m sjeverno od Berma). U tom dijelu na nekoliko mjesta dolina se proširuje i do približno 1.000 m, te ponovno kanjonski sužava završavajući iznad Berma u zaravni širokoj približno 500 m.

U gornjem se dijelu draga na starijim topografskim kartama bilježi kao Pazinska draga (Draga di Pisino). Domaći stanovnici njezin najsjeverniji dio zovu Bȅramska vȁla, a proširenje ispod Tinjana Tinjȃnska vȁla. Poniranje povremenoga vodotoka u gornjem dijelu drage označeno je na kartama sjeverno i južno od Tinjana, te južnije od Kringe, što je vezano uz postojeće ponorne zone u okršenim krednim vapnencima. Protjecanje vode kroz cijelu dragu vrlo je rijetko; vezano je isključivo uz razdoblje dugotrajnijih oborina (povremeni tok Lima).

Ukupna dužina morfološke udoline Limske drage od kraja Lima (tal. Cul di Leme) do izvora u Beramskoj vali iznosi oko 31 km.

Fizička razdvojenost dragom postala je i antropološki i društveno-povijesni fenomen zbog tradicionalnog razlikovanja mentaliteta stanovnika sa suprotnih strana Drage.

Stanovnici uz rubove Drage jedni druge nazivaju Prikodražanima, s time da su oni s južne strane, na visoravni zvanoj Kuntrada, nerijetko i Kuntražani, pa je Prikodražani češće naziv za stanovnike na sjevernoj strani. Za jedne i druge postoje i podrugljivi nazivi - Dugohaljari i Kratkorepci, zabilježeni u Rovinjskom Selu, a skovani su po dužini kaputića (jakete) u tradicionalnim nošnjama: jakete na sjevernoj strani Drage su duže, a na južnoj kraće.