Santin, Antonio, riječki i tršćansko-koparski biskup (Rovinj, 9.XII.1895. – Trst, 17.III.1981.).

Klasičnu gimnaziju polazio je u Kopru, teologiju studirao u Gorici i Mariboru, a završio ju u Stični 1918. Iste je godine bio zaređen za svećenika, a kako se nije mogao vratiti u Istru, do rata se brinuo za pulske i rovinjske evakuirce u okolici Beča.

Nakon povratka kratko je bio kapelan u Mutvoranu i Kavranu, gdje je učio hrvatski, a zatim je u Puli djelovao kao kapelan, koralni vikar, župnik i kanonik do 1933. Doktorat društvenih znanosti stekao je u Bergamu.

Postavši biskupom upravljao je Riječkom biskupijom 1933.–38., a potom bio premješten na čelno mjesto Tršćanske i koparske biskupije. Nakon rata i novoga državnog razgraničenja doživio je 1947. komadanje Tršćanske i gubitak Koparske biskupije te je do umirovljenja 1975. upravljao ostatkom Tršćanske biskupije, u granicama Italije. Papa mu je 1963. dao počasni naslov nadbiskupa.

Kao pulski kapelan i župnik sukobio se najprije s marksističkom i socijalističkom ideologijom, a poslije s fašističkim totalitarizmom. Kao riječki biskup organizirao je pučke misije po župama i euharistijski kongres te otvorio malo sjemenište. S odobrenjem Kongregacije iz bogoslužja je kao zloporabu potisnuo šćavet, odnosno zabranio je moljenje i pjevanje nekih dijelova mise i drugih pučkih pobožnosti na hrvatskom i slovenskom, te uveo latinski jezik. Sukobio se sa svećenicima koji nisu htjeli preuzeti školski talijanski vjeronauk.

Tršćansku i koparsku biskupiju s trojezičnim stanovništvom, koja se onda protezala od Postojne do središnje Istre, preuzeo je nakon što su fašističke vlasti uklonile biskupa Luigija (Alojzija) Fogara. U dvojezičnim je župama redovito propovijedao talijanski i hrvatski, odnosno slovenski, te je i nakon ultimativne zabrane vlasti 1940., od svećenika zahtijevao da se drže istih načela, a napadane je branio. Također je naredio da u koparskoj sjemenišnoj gimnaziji svi učenici uče hrvatski ili slovenski jezik.

U ratnim je godinama prosvjedovao protiv uhićenja i progona Hrvata i Slovenaca te pomagao zatočenima. Prvi je obišao sve župe i istarska popaljena sela nakon njemačke okupacije Istre 1943. Poslije je često intervenirao u obrani nevinih i nezaštićenih. U svibnju 1945. posredovao je kod njemačkih zapovjednika u Trstu da poštedi grad od miniranja i ugovorio susret s partizanskim časnikom u sakristiji sv. Justa radi mirne predaje vlasti.

U poratnim se godinama kao Talijan zauzimao da Julijska Venecija ostane u sastavu Italije.

Bio je vrstan govornik i pisac mnogih pastirskih pisama te više knjiga i autobiografskih djela: Al tramonto – Ricordi autobiografici di un vescovo (1978.), Così scrisse di sè Antonio Santin (1981.) i dr.