Rižanska skupština (Rižanski sabor, Rižanski placit; lat. placitum: skupština, sud ili zaključci takvih skupština, sačuvani u razdoblju 643.–814.), sabor održan najvjerojatnije 804. (svakako 803.–806.) kraj rijeke Rižane na Koparštini.

Zaključke Rižanske skupštine sastavio je đakon gradeške crkve Petar, a sačuvani su u prijepisu iz XVI. st. Potvrdio ih je Ludovik Pobožni između 814. i 821. Dokument se smatra jednim od najvažnijih za razumijevanje franačkoga upravnog sustava, ali napose za društvenu povijest Istre u VIII. i IX. st.

Rižanska skupština sazvana je na poticaj Karla Velikoga i njegova sina Pipina, kralja Italije, kako bi se pred carskim izaslanicima riješile žalbe Istrana protiv navodnih zloporaba vlasti franačkoga upravitelja Istre vojvode Ivana i gradskih biskupa. Karolinzi su bili zainteresirani udovoljiti željama Istrana jer je u to vrijeme bizantsko ratno brodovlje bilo u Jadranu, pa je postojala opasnost da se Istrani odluče vratiti pod vlast Carigrada.

Na skupštini su, osim Ivana, bili gradeški patrijarh Fortunat, Karlovi izaslanici svećenik Izon i grofovi (comites) Kadolah i Ajon, biskupi Teodor, Lav, Stauracije, Stjepan i Lovro (vjerojatno biskupi Pule, Poreča, Trsta, Pićna i Novigrada, ali im se ne može odrediti pripadnost) te »ostali uglednici i narod pokrajine«, među kojima su izabrana 172 predstavnika koja će govoriti u njihovo ime. Predstavnici gradova i kaštela iznijeli su niz žalbi na postupke biskupa (da su im povećali neka podavanja i uveli nova, da nisu poštovali ugovore o emfiteuzi i zakupu te da nisu ispunjavali svoj dio obveza pri ugošćivanju carskih izaslanika), ali je ipak najveći broj pritužaba bio na vojvodu Ivana. Njega su optužili da je porez namijenjen carskoj blagajni (344 zlatnika), koji su plaćali gradovi i kašteli, prisvojio premda je već imao vrlo visoke prihode od brojnih imanja (npr. carski veleposjed u Novigradu s 200 kolona) i ribolovilišta. Žalili su se da im je uzeo šume i neke posjede koji su im donosili prihode od ispaše i žirenja te da je na njihovu i crkvenu zemlju naseljavao Slavene koji su mu za to plaćali podavanja. Nekadašnje bizantske dužnosnike zamijenio je centarsima, dok je svojim sinovima, kćerima i zetu dodijelio podložnike. Zemljoposjednicima je oduzeo oslobođenike i vlast nad pridošlicama, a tribunima pravo na ekskuzate. Nije im dopuštao da u pratnji imaju slobodne ljude, nego su ih u rat smjeli pratiti samo robovi. Konje koje im je uzimao kad je išao u vojni pohod poslije je poklanjao svojim ljudima, a poklone koje su slali caru prikazivao je kao svoje. Uveo je i neka nova podavanja i obveze: morali su davati živež za prehranu vojske, raditi na dvoru (obrađivati zemlju i vinograde, graditi kuće i vapnenice, hraniti pse), obavljati za nj prijevoz svojim brodovima po moru i rijekama, a uveo je i nov obračun poreza na stoku. Ivan je u odgovoru na optužbe uglavnom pristao sve vratiti na prijašnje stanje, osim što je tražio da Slaveni, tamo gdje ne čine štetu, ostanu na zemlji koju su naselili.

Rižanski placit donosi važne obavijesti o Istri ne samo u franačko, nego i u prethodno, bizantsko doba, jer Istrani, žaleći se na novine, opisuju kako je bilo za prijašnje vlasti. Onda joj je na čelu bio vojni magistar (magister militum), koji je ujedinjavao civilnu i vojnu vlast, a spominju se i tribuni, suci, vikariji i lokoservatori. Sustav uprave opisan u Placitu i u vrijeme Ivana bio je pretežno bizantski. Centarsi koji su zamijenili tribune niži su bizantski časnici, a ne franački satnici (centenarii), pa se Ivanu zapravo prigovara da je razvlastio gradsku elitu i dio vlasti prenio na niže slojeve. Postojanje javnoga gradskoga zemljišta također potvrđuje kontinuitet iz antike. Gradovi su imali autonomiju, ali je Novigrad kao središte fiskalnih posjeda bio pod izravnom carskom upravom, koju je predstavljao kancelar. Kao kategorije podložnoga stanovništva na skupštini se spominju robovi (servi), oslobođenici (libertini), pridošlice (advenae), slobodni ljudi (liberi) i koloni, koji obrađuju carski posjed. Nad njima su Istrani imali razne oblike vlasti, koje im je Ivan uskratio (osim nad robovima), pa im vraća commendatio nad slobodnim ljudima, potestas nad pridošlicama i patronatsko pravo nad oslobođenicima. Koloni su bili zakupci koji su u zamjenu za dio uroda obrađivali zemlju carskoga fiska u Novigradu, a vjerojatno i drugdje. Emfiteuza kao oblik uzimanja u zakup zemlje, najčešće od Crkve, pri kojem se položaj zakupnika (uglavnom imućnoga) gotovo ne razlikuje od vlasništva, također je bizantski, kao i klasični zakupnički ugovori (libelli), koje sklapaju manje imućni i siromašni koloni. Potonji su, kao i drugdje na bizantskom području, obvezani davati naturalna podavanja i tlaku, najčešće podvoz. U pokušaju vojvode Ivana da prihode od žirenja i ispaše oduzme gradovima i preusmjeri u carsku blagajnu vidi se pokušaj uvođenja franačkih pravnih običaja. Ivan je nastojao povećati prihode i naseljavanjem Slavena na zemlju opustjelu u nemirno doba avaro-slavenskih prodora. Novi doseljenici trebali su biti i vojni izvor, potreban u ratovima s Avarima i Bizantom, ali i za osiguranje vlasti u Istri. Pusta zemlja, po franačkom pravu, ionako pripada vladaru, pa se i tu vidi pokušaj reforme pravnog sustava.