Risorgimento

Risorgimento (tal.: preporod), idealistički, romantičarski i revolucionarni polit. i kult. pokret za oslobođenje i ujedinjenje Italije u XIX.st. koji je uz pomoć diplomatskoga zauzimanja Kraljevine Sardinije (Pijemont) i njezine Savojske dinastije pridonio stvaranju Kraljevine Italije 1861. Bio je nadahnut nac. zanosom koji se širio Europom u XIX.st., usmjerenim na stvaranje neovisnih nac. država.

Borio se protiv tuđinske dominacije i hegemonije i težio duhovnom preporodu društva (spisi Vincenza Cuoca, Vittoria Alfiera, Uga Foscola, Vincenza Giobertija, Giuseppea Mazzinija i Kopranina Gian Rinalda Carlija). No, o polit. modelu projekta postojala su razmimoilaženja (federalni ili konfederalni, monarhijski ili republikanski), koja su se iskazala u pokretima 1848–49. U većini gl. gradova na Apeninskom poluotoku javno se prosvjedovalo protiv postojećih lokalnih i tuđinskih vlasti. Tal. su vladari odobrili ustave te su se, potaknuti nar. zanosom, upustili u vojnu misiju protiv Austrijanaca. No ipak su napuljski kralj Ferdinand II. Burbonski, papa Pio IX. i niz manjih vladara povukli svoje trupe, te je Pijemont porazila austr. vojska maršala Radetzkoga. God. 1849. pad u revoluciji uspostavljenih republika Rima i Venecije označio je kraj revolucionarne faze risorgimenta. Diplomatska faza nastavljena je zalaganjima grofa Camilla Bensa di Cavoura, prvog ministra Kraljevine Sardinije od 1852. Pijemont, jedina tal. država koja je sačuvala izabrani ustav i sabor, postala je uporišnom točkom mnogih domoljuba uvjerenih u nužnost nar. sudjelovanja. Kako bi pronašao potporu za ujedinjenje (i stabilizaciju) Italije, Cavour se okoristio strahom umjerene tal. elite i eur. diplomacije od izbijanja novih revolucionarnih pokreta. God. 1859., nakon što je osigurao franc. vojnu pomoć, izazvao je Austriju na vojni sukob. Poražena je Austrija bila prisiljena prepustiti Lombardiju. Potom su intervencijom demokrata plebisciti za ujedinjenje u državama srednje Italije i vojna kampanja G. Garibaldija protiv Burbonaca u Kraljevstvu Dviju Sicilija doveli do proglašenja Kraljevstva Italije pod Savojskom dinastijom. Udruživši se 1866. s Prusijom, Italija je (iako poražena u bitki) od Austrije dobila Veneto, a 1870. u njezin je posjed došao i Rim, postavši njezinim glavnim gradom. Za mnoge Talijane r. još nije bio završen. Jedni su držali da se nije dogodio stvarni preporod tal. naroda, a drugi da domovini nisu »vraćeni« svi teritoriji Austrijske Carevine nastanjeni Talijanima (iredentizam).

 

LIT.: L. Salvatorelli, Pensiero e azione del Risorgimento, Torino 1963; G. Candeloro, Storia dell’Italia moderna, I–IV, Milano 1966; S. J. Woolf, The Italian Risorgimento, New York 1969; A. Scirocco, L’Italia del Risorgimento, Bologna 1993.

V. D’Alessio