Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo (lat. Imperium Romanum), najveća država starog vijeka na Sredozemlju, vrhunac moći doživjela je u I. st. pr. Kr. do V. st. Razvila se tijekom druge polovice I. tisućljeća pr. Kr. od maloga seoskog naselja (Roma) na obali rijeke Tibra.

Tradicija osnutak grada Rima stavlja 1.IV.753. pr. Kr., a Romula imenuje prvim kraljem. Sedmoga kralja Tarkvinija Oholog svrgnulo je plemstvo (po tradiciji 509. pr. Kr.) i stvorilo republikansko ustrojstvo izbornih dužnosnika koji su se mijenjali svake godine. Postupnim širenjem na sve veće područje Apeninskoga poluotoka u III. st. rimska je država poduzela odlučujući iskorak u osvajanje prekomorskih zemalja (Sicilija 241. pr. Kr., Sardinija i Korzika 238. pr. Kr., dio Hispanije 197. pr. Kr., sjeverna Afrika 146. pr. Kr., itd.).

Potkraj III. i početkom II. st. pr. Kr. Rimljani su ratovali protiv plemena i naroda istočne jadranske obale (Plereja, Histra i dr.), te ih počeli podvrgavati svojoj vlasti. Protiv Histra ratovali su dvaput, 221. i 178.–177.pr. Kr. (Histarski ratovi), nakon čega je Istra postala dio rimske države. Postala je dijelom provincije Ilirik, zajedno s cijelom istočnom jadranskom obalom. Sredinom I. st. pr. Kr. osnovane su u Istri rimske kolonije (Tergeste, Pola, Parentium), a potkraj stoljeća veći dio poluotoka, od Rižane do Raše, uključen je u Italiju kao središte Carstva. Time je Istra ušla u glavne tokove gospodarstva i politike u središnjem dijelu države, a pokraj nje išli su glavni putovi iz Italije u panonske provincije. Kraj I. st. pr. Kr., I. i II. st. doba su najvećega stupnja razvitka Istre u starom vijeku (od cara Augusta do dinastije Severa), pri čemu se napredak temeljio na povoljnom prometnom položaju, ali i na izvozu vina i maslinova ulja. Umjetnost i graditeljstvo također svjedoče o povezanosti istarskog prostora s tadašnjim općim kretanjima. U to se vrijeme Rimsko Carstvo prostiralo na golemom prostoru od Britanije do Mezopotamije, i od Dunava do Gibraltara, uključujući cijelu sjevernu afričku obalu.

Nakon II. st. (ratovi Marka Aurelija protiv Markomana i Kvada), kada je cijela država počela osjećati prve znakove gospodarske, političke i vojničke krize koji će je u V. st. dovesti do propasti, istarski je prostor održavao napredak, ali se sjeverno od njega počeo oblikovati vojni obrambeni pojas Julijskoalpskih zapora (Claustra Alpium Iuliarum), koji je trebao štititi prolaz iz Panonije u sjevernu Italiju. Građanski ratovi s kraja III. st. i IV. st., i upadi barbarskih naroda na područje Rimskoga Carstva nisu izravno zahvatili Istru, osim njezina sjevernog dijela, koji je bio izloženiji glavnom kopnenom putu svih vojski (Ljubljana – Postojna – Akvileja ili Tarsatika – Akvileja). Zato je Istra postala područje u koje su se sklanjale izbjeglice iz provincija koje je rimska vojska postupno napuštala (Panonija, Norik). Car Dioklecijan jedini je u kasnom razdoblju uspio temeljitim reformama zaustaviti krizu, ali je samo odgodio njezin vrhunac i propast države. Podijelio je odgovornost i zadaće s jednim suvladarom i dva pomoćnika (tetrarhija), preoblikovao granice provincija i grupirao ih u dijeceze, a pritom su Jadran sa sjevernom Italijom, Panonija, Norik i Retija postali sastavnim dijelovima V. dijeceze (Italija). Dioklecijanove gospodarske reforme (maksimiranje cijena, monetarna reforma) nisu zaustavile opadanje snage Carstva, koje je poslije smrti cara Teodozija (385.) i službeno podijeljeno u dva dijela, Istočno i Zapadno.

Zapadno Rimsko Carstvo prestalo je postojati 476. kada je herulski kralj Odoakar svrgnuo posljednjeg cara toga dijela države, Romula Augustula. Istočno Rimsko Carstvo održalo se s glavnim gradom Konstantinopolom nakon toga kao Bizantsko Carstvo. U vrijeme cara Justinijana (vladao 527.–565.) ono je pod svoju vlast stavilo neke dijelove bivšega Zapadnog Rimskoga Carstva, tako da je i sjeverni Jadran neko vrijeme pripadao bizantskoj državi (Ravenski egzarhat). Ona je bila ograničena na obalni dio prostora, ali pokušavala je nadzirati i situaciju u unutrašnjosti Dinarida, gdje su se početkom VII. st. stali naseljavati Slaveni. Bizantsko Carstvo prestalo je postojati 1453., ali nakon IX.–X. st. na jadranskom području više nije imalo nikakva utjecaja.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply