Rijeka

Rijeka (tal. Fiume), grad i najveća hrv. luka na obali istoimenoga zaljeva (45°20′N; 14°25′E; 1 m nadm. vis.); 143395 st. (2001). Upravno je sjedište gradske vlasti i Primorsko-goranske županije. Jedno je od najvažnijih hrv. grad. središta. Nalazi se na padinama planinske barijere usporedno s morskom obalom, na važnom prom. položaju, na kojem se pom. putovi s juga susreću s kopnenim putovima koji se preko najnižih prijevoja (Postojnska vrata 698m, Gornje Jelenje 929m) spuštaju do mora.

Povezana je želj. prugama (od 1873) sa Zagrebom i Ljubljanom te cestama (Trst, Ljubljana, Zagreb, Zadar, Pula). Cestogradnja u novije vrijeme pridonosi poboljšanju veza sa sr. Europom. Važna je putnička i trg. luka s brod. industrijom (brodogradilišta 3. maj i Viktor Lenac), tvornicom dizelskih motora, brodskih dizalica, brodske opreme, papira, prerađivačkom ind., petrokemijom (rafinerija nafte). Središte kult., obrazovnog i znan. života s muzejima (pomorski i pov. muzej, gradski muzej, prirodoslovni muzej), galerija, knjižnica i kazališta. Jako izdavačko središte (knjige i novine) te sjedište Sveučilišta utemeljenog 1973. Gravitira joj sjeveroist. dio Istre, odakle se preselio dio stanovnika, a dio radne snage putuje na rad, posebno od izgradnje Tunela Učka (1981).

Prvo naselje bila je liburnska gradina Tarsatica na Trsatu, koja je u rim. doba napuštena, a istoimeni rim. municipij, osnovan u I.st., preselio se uz ušće Rječine u more. Na izmaku antike i u sr. vijeku život se vratio na Trsat, a uz Rječinu je nastalo naselje Flumen Sancti Viti (njem. St. Veith am Pflaum). Od XIV. do XV.st. R. je u vlasti devinskih i krčkih knezova te obitelji Walsee, od kojih je preuzimaju Habsburgovci. Tada su utvrđeni kaštel i trgovačko-rib. naselje opasani zajedničkim bedemom. Nakon krize uzrokovane najprije blizinom tur. opasnosti a potom i austrijsko-mlet. sukobima, Karlo VI. proglasio je 1719. Rijeku slobodnom lukom, koja se počinje gospodarski razvijati. Izgrađena je cesta za Karlovac (Karolina) i Trst, a nastaju i prvi manufakturni pogoni. Carica Marija Terezija reskriptom je 1779. proglasila Rijeku zasebnim tijelom pridruženim ug. kruni, te ona tada postaje glavna mađ. izvozna luka. To je osobito došlo do izražaja 1870–1914., kada se razvila u snažnu luku i ind. središte. Nakon I.svj. rata zauzeo ju je Gabriele D’Anunzio (1919), te je 1924. pripojena Italiji. Tada je uspostavljena granica na Rječini, tako da je Sušak bio u Kraljevini SHS, a R. u Italiji. Od antičke Tarsatike ostali su samo skromni arheol. nalazi (tzv. Stara vrata). U XIII.st. postojao je augustinski samostan s crkvom sv. Jeronima, a iz XV. je stoljeća zborna crkva Uznesenja Marijina, barokizirana u XVII.st. Isusovačka crkva sv. Vida sagrađena je u XVII.st. na mjestu crkve staroga zaštitnika grada, u baroknom slogu. Uz nju je postojao kolegij i sjemenište. Gradski toranj iz XV.st. dobiva današnji izgled poč. XVIII.st. (sat, reljefi Leopolda I. i Karla VI.). Izvan bedema nova se četvrt širi prema moru nasipavanjem obale, posebice tijekom XIX.st., kad nastaju brojne građevine historicističkih stilova (zgrada Radio Rijeke, kazalište, Palazzo Modello). Značajni su i Guvernerova palača, groblje na Kozali te neboder u stilu modernizma (U. Nordio, 1939).

U sr. vijeku R. je bila dio feud. područja kojemu su pripadale ist. Istra i Pazinska knežija, tako da su zajednički utjecaji stvorili snažne veze između nje i sr. Istre. Riječko je područje bilo spona između Istre i drugih hrv. zemalja. S Istrom je dijelila sudbinu i u prvoj pol. XX.st., a poslije II.svj. rata izrasla je u najveći hrv. grad sjev. Jadrana, pa u mnogo čemu predstavlja središte kojemu gravitira dio Istre.

 

LIT.: Povijest Rijeke, Rijeka 1988.

U.

 

http://www.rijeka.hr/
http://www.tz-rijeka.hr/