Ribarstvo

Ribarstvo, gosp. djelatnosti koje obuhvaćaju lov i uzgoj riba, mekušaca, rakova i dr. morskih organizama (marikultura), preradbu ulova u prehrambene i ind. svrhe te trgovinu ribom i ribljim proizvodima. Jedna je od najvažnijih i perspektivnijih grana gospodarstva. U svj. gospodarstvu riblje je meso najjeftiniji izvor životinjskih bjelančevina, do kojega se dolazi na ekonomičniji i racionalniji način nego do mesa stoke. R. u Istri oduvijek je bilo važan izvor prehrane tamošnjega stanovništva. Ribe i školjke koristile su se u ljudskoj prehrani već u prapovijesti, a u rimsko su se doba uz morske palače gradili bazeni za držanje žive ribe.

Prvi podatci o povlaštenom ribolovu potječu iz VI. st., kada je u Limskom zaljevu postojalo ribolovište porečkoga biskupa, a tijekom sljedećih stoljeća cijela je zap. obala Istre bila podijeljena na ribolovišta koja su odgovarala kopnenim posjedima. Iskorištavanje Tarske vale u sezonskom zatvaranju ribe počinje 983., a Sečovljanske vale 1173. Najstariji zapisi (1381) o početcima tunolova na ist. Jadranu potječu iz Pule, gdje se održao do poč. XIX.st. O reguliranju djelatnosti ribarstva (ribolova i trgovine) svjedoče odredbe komunskih statuta XIV–XVI.st. (Piran, Poreč, Izola, Kopar, Pula, Novigrad, Rovinj i Umag). U XVI.st. počeo se razvijati lov male plave ribe mrežama potegačama pod svjetlom, pa se u XVII. i XVIII.st., osobito u nekim gradovima (Piran, Izola i Rovinj), začela ind. preradba ribe. Tomu su osobito pogodovala otkrića novoga načina lova na srdele, usavršavanje mreža, liberalizacija trgovine solju te smanjeni nadzor Mletačke Republike nad tom djelatnošću. U XVIII.st. česti su bili sukobi rovinjskih i ćozotskih (Chioggia) ribara zbog ribolovnih područja podalje od zap. obale, a ribari iz gradova na zap. obali počeli su loviti u Kvarneru. Ćozotski ribari do danas ekstenzivno ribare u blizini istar. obale. U XIX.st. Rovinj i Izola razvili su se u dva najvažnija središta ribarstva i riboprerađivačke industrije. Tada su se u rješavanje ribolovnih problema uključila i znan. otkrića, pa je r. postajalo sve važnijom gosp. granom. U drugoj pol. XIX.st. u Rovinju je bilo oko 90 ribarskih brodica s oko 400 članova posade, a to znači da je više tisuća ljudi u gradu živjelo od ribarstva. Potkraj XIX. i na poč. XX.st. naglo je porastao broj ribarskih brodica s odgovarajućim ribolovnim alatima – mrežama. Upotrebljavale su se ugl. mreže stajaćice od pamuka (prije su bile od lana i konoplje) za lov riba i rakova te za lov srdela, a počele su se upotrebljavati i prve povlačne mreže, koče, koje su u poč. vukla dva broda, a poslije jedan brod s pomoću širilice. Ribarske brodice bile su građene od drva (batel, bragoc). God. 1889. bilo je registrirano 258 ribarskih brodica. Taj se broj povećavao do I. svj. rata, a između I. i II. svj. rata smanjio, potom se ponovno povećavao, a u II. svj. ratu flota ribarskih brodova nije pretrpjela veće gubitke. God. 1945. ta je flota imala 79 brodova, najviše u Izoli i Rovinju, a na svakom je bila posada od 15-ak ljudi. Tvornice ribljih prerađevina (u Izoli, Rovinju, Kopru, Fažani i Valbandonu) imale su ribarske flote. U tvornicama ribljih konzevi 1945. radilo je 3720 radnika. Zbog odlaska velikoga dijela stanovništva obalnih gradova i r. je podnijelo težak udarac, ali od 1960-ih počinje razdoblje tehničkog i tehnol. unaprjeđenja, poglavito ribolovnoga pribora i tehnologija ribolova ali i ribarskih brodova. U tom se razdoblju r. počelo naglo razvijati, gradili su se ribarski brodovi za lov sitne plave ribe koji su istodobno služili za ribolov pridnenim kočama. Potkraj 1960-ih bilo je više od 90 brodova s više od 700 ribara za lov sitne plave ribe mrežama plivaricama, koji su opskrbljivali tvornice za preradbu ribe. Budući da su ti brodovi lovili plavu ribu samo noću za »mraka«, velik dio godine koristili su se za pridneno kočarenje i lov mrežama stajaćicama. Sav ulov bijele ribe kočama i mrežama stajaćicama te ulov rakova prodavao se trg. mrežama tvornica za preradbu ribe. Tada se za izradbu svih vrsta mreža počeo upotrebljavati sintetički materijal (poliamid) umjesto pamuka, uvodile su se tehničke mehaničke inovacije u ribarsku opremu i brodska elektronika. U 1980-ima moderniziran je ulov sitne plave ribe po danu uporabom pelagijske koče, a ta se tehnologija primjenjuje i danas. Tehnologija uzgoja školjaka (dagnji i kamenica) započela se razvijati potkraj XIX. st., ali tek između I. i II. svj. rata u Limskom zaljevu otvoreno je prvo uzgajalište. Potom su podignuti nasadi kraj Pomera i Vinkurana te u Tarskoj vali. Posljednjih desetljeća XX. st. počela se razvijati i tehnologija umjetnoga mrijesta i uzgoja morske ribe, u prvom redu lubina i komarče (Budava, Limski zaljev).

 

LIT.: B. Stulli, Borba oko ribolova u obalnom moru Istre, Split 1955; J. Basioli, Razvitak ribarstva na zapadnoj obali Istre, Problemi sjevernog Jadrana, 1963, 1; isti, Trgovina i raspodjela ribe na obalama Istre u prošlosti, Jadranski zbornik, 1966, 6.

A. Krevatin, U.