Lehár, Franz (Ferenc), skladatelj i dirigent (Komárno, Slovačka [tada u Mađarskoj], 30.IV.1870. – Bad Ischl, Austrija, 24.X.1948.).

Odgojem i osjećajem Mađar, studirao je na praškom konzervatoriju violinu i glazbenu teoriju, te privatno učio kompoziciju (Zdeněk Fibich).

Godine 1888.–90. bio je kazališnim violinistom u Barmenu i Elberfeldu (Wuppertal). Potom je, pod utjecajem oca, vojnoga glazbenika, prvo bio dirigentom vojnoga orkestra 25. pješačke pukovnije u Lučencu (Slovačka), 1894.–96. Mornaričkoga orkestra u Puli, zatim pješačkoga orkestra u Trstu, Budimpešti i Beču.

Vojnu je službu napustio 1902., i već je te godine dirigirao u Beču na ljetnim priredbama u Prateru, zatim u kazališnoj kući Theater an der Wien. Potom se sasvim posvetio skladanju, a dirigirao je samo na premijernim izvedbama svojih djela.

Stvarao je orkestralna djela (2 koncerta za violinu, simfonijske pjesme, koračnice, valcere i dr.), komorne skladbe, solo popijevke, 3 opere (Rodrigo, 1893., Kukuschka, 1896., Garabonciás, 1943.) i 26 opereta. Za boravka u Puli skladao je brojna djela kraćeg opsega, među kojima valcer Le belle Polesane, kasnije poznatiji pod nazivima Klänge aus Pola i Adria Walzer, ciklus solo pjesama Weidmannsliebe (Lovčeva ljubav) te operu Kukuška. Program što ga je sastavljao za koncerte Mornaričkoga orkestra redovito je počinjao koračnicama, potom se izvodila vedra glazba iz opereta i popularnih opera, među kojima je izvedena i fantazija iz opere Nozze istriane Antonija Smareglie (skladana 1895.). U Beču je postigao velik uspjeh operetama Die lustige Witwe (1905.), Der Graf von Luxemburg (1909.), Zigeunerliebe (1910.), Das Land des Lächelns (1929.) i dr.

Obilježio je novo razdoblje bečke operete, u koju je uveo karakterističnu instrumentaciju, pjevne melodije s prizvucima talijanske, španjolske ili slavenske glazbe, valcere, pariški cancan i neke satirične elemente.

Slike