Puljski zaljev (44°52′N; 13°50′E), duboki, dobro zaštićen zaljev na zap. obali krajnjega juga Istre. Uvučen u kopno 4,5km (prosječne širine oko 1km), zatvaraju ga rtovi Proština i Kumpar (Muzil). Ulaz je okrenut prema sjeveroistoku, a s te je strane zaštićen juž. dijelom otočja Brijuna. Otočići Sv. Katarina, Sv. Andrija (poznat i kao Franz) i Sv. Petar (danas poluotok) odjeljuju zapadni (vanjski) dio zaljeva od unutrašnjega, u kojem je otočić Uljanik.

Prosječna dubina mora u vanjskom je dijelu oko 30 do 35m, u unutrašnjem oko 20m, a u najistočnijem oko 8m. Uz obalu u najdubljem dijelu uvale izvor je slatke vode (Karolina), koji je u prapovijesti pogodovao nastanku prvih naselja, od kojih je i nastala gradina na mjestu današnje Pule. Grad se proširio s brežuljka na okolno područje, ali od sred. XIX.st. gotovo je cijela juž. obala zaljeva zaposjednuta industrijom (Uljanik, Tvornica cementa, Tehnomontovo brodogradilište). Istodobno je zap. dio juž. obale i veliki dio sjev. obale zaposjela austro-ug. Ratna mornarica, kojoj je cijeli P. z. bio važno sidrište i glavna pom. baza na sjev. Jadranu. Gradu je na korištenje ostao samo dio rive podno grad. brežuljka, te 1km obale od Karoline do želj. kolodvora, gdje se nalazi putnička luka i turistička luka s pratećim sadržajima. Mala lučica javnog prometa nalazi se i ispod Štinjana (Štinjanska vala), na sjeverozapadu zaljeva; u njoj se pretovaruje kamen za izvoz, a služi i obližnjim stanovnicima. Na otočiću Uljaniku nalazi se rim. hram i grobnice sa sarkofazima. Otočić je u sastavu brodogradilišta potpuno izmijenjen u glavni pogon gradnje brodskoga trupa. Na drugim otočićima poznati su bili ostatci crkvica iz biz. doba, tj. iz VI.st. (uništene). Cijeli je zaljev Austrija čvrsto zaštitila sustavom utvrda, posebno oko ulaza u luku, a izgradila je i lukobran koji od najsjevernije točke rta Kumpar ide u smjeru sjever–sjeveroistok. Time je dodatno zaštićen zap. dio luke, u kojem je do 1918. bilo sidrište velikoga dijela austro-ug. Ratne mornarice.