Glavinić, Franjo

Glavinić, Franjo, svećenik franjevac, teolog, književnik i historiograf (Kanfanar, 23. VI. 1585 – Trsat, 6. XII. 1652). Njegova se obitelj u Istru doselila iz Glamoča u Bosni nekoliko mjeseci prije njegova rođenja, bježeći pred Osmanlijama. Rodio se kao Ivan, a ime Franjo preuzeo je 1600. stupanjem u franjevački red. Kao desetogodišnjak otišao je na školovanje u franjevački samostan na Trsatu (1596–1600). Gimnazijsko je školovanje nastavio u Ljubljani, a potom studirao logiku u Cremoni, filozofiju u Piacenzi i teologiju u Bologni.

Osim hrv., vladao je lat., njem. i tal. jezikom. Na Trsat se vratio 1610. i u tri je navrata biran za provincijala franjevačke provincije Bosne Hrvatske (1610–13., 1616–19., 1619–22), a bio je i gvardijan trsatskoga samostana (1613–16). Surađivao je s najistaknutijim osobama iz vrhova crkvene i svjetovne hijerarhije, sve do samoga cara Ferdinanda II. Papa Grgur XV. imenovao ga je 1622. apostolskim propovjednikom, a na zamolbu riječke komunalne uprave (1624) svakoga je petka i u gl. riječkoj crkvi propovijedao na hrv. jeziku. Uz potporu kardinala Borghesea u Grazu i cara Ferdinanda II., dobivenu 1621., dopremio je iz Uracha u Rijeku zaplijenjenu protestantsku tiskaru s glagoljskim i ćirilskim slovima. Započeo je pripreme za tiskanje crkv. knjiga glagoljicom, ali je car 1625. tiskaru ustupio Kongregaciji za širenje vjere u Rimu, pa je ona sljedeće godine preseljena. G. je tada drugi put otišao u Španjolsku, na generalni kapitul reda (u čijem je radu već sudjelovao 1618). Po povratku (1626) povukao se u tišinu samostana sv. Lenarta kraj Samobora, u kojem su nastala njegova prva djela na hrv. jeziku: Czvit szvetih (Venecija, 1628), sa životopisima svetaca i temama iz crkv. života, i Szvitlost dusse verne (Venecija, 1632), o sakramentu ispovijedi. U tom razdoblju upoznaje Ivana Belostenca. God. 1629–30. ponovno je na Trsatu, gdje su u požaru (1629) izgorjeli samostan i knjižnica. U vrijeme gradnje novoga samostana bio je drugi put gvardijan (1632–39). Osim u razdoblju 1639–42., kad je obnašao dužnost gvardijana samostana Sveta Gora kraj Gorice, na Trsatu je ostao sve do smrti. God. 1644. bio je i definitor reda. Bio je zaokupljen proširenjem i barokizacijom zavjetne crkve Gospe Trsatske i gradnjom kapele sv. Franje Asiškoga. Cijeneći njegov ugled, car Ferdinand III. imenovao ga je 1649. senjsko-modruškim biskupom, ali je G., dosljedan u svojoj skromnosti, tu dužnost odbio. Čitav njegov životni put bio je ispunjen discipliniranim, samozatajnim i odanim služenjem Crkvi. Pisao je na hrv., lat. i tal. jeziku. Poznavao je hrv. glagoljsku tradiciju, a tražeći svima prihvatljiva rješenja, u svojim je djelima na hrv. jeziku sjedinjavao čak., kajk. i štok. elemente te kombinirao čak. i kajk. grafiju. Osim navedenih, objavio je i ova djela: Manus Christi amoris (Venecija 1625), Chetiri poszlidnya chlovika (Venecija 1628), Confessionario cattolico (Udine 1642), Historia Tersattana (Udine 1648), Origine della provincia Bosna Croatia (Udine 1648). Neki su mu spisi izgubljeni ili su sačuvani samo u rukopisu.

 

LIT.: K. Filić, Franjo Glavinić, hrvatski kulturni pregalac XVII. stoljeća, Bogoslovska smotra, 1973, 43; Zbornik radova o Franji Glaviniću, Zagreb 1989; Kanfanar i Kanfanarština, Zbornik radova sa znanstvenog skupa povodom 900. obljetnice prvog pisanog spomena Kanfanara, Kanfanar 1998.

S. Bertoša, U.