Franjevački samostan i crkva sv. Franje u Puli, samostanski sklop s crkvom na zapadnoj padini pulskoga brežuljka između Foruma i Kaštela, na mjestu nekoć antičke građevine i potom ranokršćanskog kompleksa sv. Ivana Krstitelja.

Vjerojatno dovršen na kraju 1270-ih, a gradnja se pripisuje majstoru fra Jakovu Puljaninu. Zametak je pulskoga franjevačkoga propovjedničkoga žarišta u razdoblju kad se Pula razvija kao samostalna srednjovjekovnog komuna. Izvorni mu je gotički sklop, na zasadama sredozemne romaničke predaje i antičkog graditeljstva, u svemu građen po pravilima donesenim na franjevačkom generalnom kapitulu u Narboni 1260. To se očituje u prilagodbi zdanja uvjetima lokacije i zatečenim građevinama (»…secundum loci conditionem …«), u tipu jednobrodne crkve s četvrtastim svetištem, s vidljivom krovnom konstrukcijom (»crkva sjenik«) i golim unutrašnjim kamenim zidovima, zatim s križno rebrastim svodovima samo nad kapelama u svetištu, u kapitularnoj dvorani, a vjerojatno i nad sakristijom, te u rješenju jednozidnoga zvonika s trima otvorima za zvona.

Crkva po tlocrtu pripada prvotnom tipu srednjoitalske jednobrodne crkve s dvjema osnovnim prostornim jedinicama: crkvena dvorana pod jedinstvenim dvostrešnim krovom pokrivenim škriljevcem, razdvojena po sredini visokom pregradom (podijem-mostom) na prostor za redovnike istočno i na prostor za vjernike zapadno do ulaza i pravokutno nadsvedeno svetište s dvjema nižim bočnim kapelama, naglašeno monumentalnom osebujnom triforalnom kompozicijom s trima šiljatim trijumfalnim lukovima i s pseudobazilikalnim tipom krova, također pokrivenim škriljevcem. Prvotna prizemna samostanska zgrada, u obliku nepravilna slova T, s četvrtastim klaustrom okruženim trijemovima, ujedinjuje sakristiju, kapitularnu nadsvedenu dvobrodnu dvoranu, stambene prostorije i refektorij s kuhinjom. Prve su promjene sklopa uslijedile u XIV. st. (zamjena škriljevca na krovu s kanalicama). U XV. st. izvedena je manja nadogradnja samostana, kada je nakon rušenja promijenjeno pročelje crkve s ulaznim portalom (tada je crkva obogaćena drvenim poliptihom, vrijednim gotičkim skulptorskim djelom). Nakon požara u XVII. st. ruši se crkva sv. Ivana Krstitelja do sjeveroistočnog ugla samostana, koji se tom prigodom skraćuje i dijelom nadograđuje; 1655. obnavlja se jednozidni zvonik i preoblikuje u pravokutni toranj (»... ad modum turris ...«).

Najveća je promjena samostana učinjena na početku XVIII. st., kad nastaje zapadno krilo i kada se u cjelini nadograđuje skladnom arhitektonskom kompozicijom jednokatnoga trijema u klaustru, s novim arkadama u prizemlju i raspolovljenim gotičkim stupovima na katu. Francuske vlasti ukidaju samostan 1805. i u nj smještaju vojarnu, potom austrijska vojska skladište hrane i pekarnicu, čime je uvelike devastiran. Redovnicima je vraćen 1922. te se obnavlja do 1927. Nakon 1947. veći je dio samostana opet promijenio namjenu (dječji vrtić, izložba arheoloških spomenika), a 1992. konačno se vratio hrvatskoj matičnoj Provinciji Sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koja je obnovila krov crkve i samostana (1995.–97.).

http://www.svetiantun.com/

Slike