Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat, vojni sukob 1914–18. između dvaju saveza velesila: Trojnog saveza ili Centralnih sila (Njemačka, Austro-Ugarska i do 1915. Italija) i Trojnog sporazuma ili Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija). Kao neposredan povod za početak rata poslužio je atentat na austroug. prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda (Habsburgovci) u Sarajevu 28. VI. 1914. Mjesec dana nakon toga Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, a odmah su se umiješale ostale članice dvaju saveza. Širenjem borbi na kolonijalne posjede, osobito ulaskom u rat Japana, Turske i SAD-a, rat poprima svj. razmjere.

Na sudbinu Istre u I. svj. ratu utjecalo je suparništvo Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Italije za prevlast na području Južnog Tirola, Koruške, Furlanije, Trsta, Istre i Dalmacije. Italija je osvajanje tih austroug. pokrajina smatrala svojim glavnim ratnim ciljem. Zbog toga je, iako je pred početak rata bila dio Centralnih sila i saveznica Austro-Ugarske, nakon njegova izbijanja proglasila neutralnost. S Antantom je 26. IV. 1915. potpisala Londonski ugovor, 4. V. otkazala ugovor o savezu s Austro-Ugarskom i 24. V. ušla u rat na strani Antante. Tada na rijeci Soči i u Tirolu nastaje fronta na kojoj su se kao austroug. vojnici borili mnogobrojni Istrani. Do listopada 1917. na Soči je vođeno 12 bitaka, a krajem 1917. fronta je pomaknuta zapadno na rijeku Piave. Istra je bila pošteđena većih ratnih operacija. Izuzetak su bile dvije pomorske katastrofe, svaka s više stotina žrtava. Dva tjedna nakon izbijanja rata (13.VIII. 1914) potopljen je uz istar. obalu austroug. putnički parobrod Baron Gautsch, a dva dana prije potpisivanja primirja između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske (1. XI. 1918) potopljen je u puljskoj luci austroug. admiralski brod Viribus Unitis, tada u sastavu flote Države SHS. Ulazak Italije u rat protiv Austro-Ugarske osobito se odrazio na stanje u Puli, koja je kao austroug. ratna luka bila mogući cilj tal. napada, pa je grad s okolicom proglašen ratnom zonom. Svi nesposobni za vojsku morali su se iseliti. Tada je iz juž. Istre (južno od crte Rovinj–Kanfanar–Labin) oko 50000 ljudi premješteno u Češku, Slovačku, Austriju i Mađarsku. Smješteni su na poljoprivrednim imanjima domaćih veleposjednika ili u posebnim logorima za prognanike (K. u. K. Barackenlager) u Beču, Gmündu, Möllersdorfu, Leibnizu (Wagna), Lebringu, Steinklamu i drugdje. Velik dio evakuiranih Istrana umro je putem ili u logorima, a posljednja skupina onih koji su uspjeli preživjeti vratila se u Istru sred. 1918. Stradanje tih ljudi najveća je tragedija Istre u I. svj. ratu. Izbijanjem rata polit. je život u Istri gotovo u potpunosti zamro. Neki od vodećih ljudi hrvatskog narodnog preporoda postali su žrtve progona austr. vlasti. Zatvoreni su L. Kirac, Š. Červar, Đ. Červar, Ivo Orlić, A. Antončić, R. Katalinić Jeretov i dr. Austr. su vlasti progonile i Talijane koji su širili iredentističke ideje i zalagali se za rušenje Monarhije. Pokrajinski sabor u Poreču tijekom rata nije sazivan, a neki su istar. političari težište svojega rada prenijeli u inozemstvo. Cilj im je bio obraniti Istru i Slovensko primorje od osvajačkih težnji Italije. Tako je u ime Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri u inozemstvo otišao D. Trinajstić, a u ime Političkog društva Edinost Gustav Gregorin. Kada je konstituiran Jugoslavenski odbor u njega su ušli D. Trinajstić, M. Marjanović i A. Mandić. I istar. zastupnici u Carevinskom vijeću bili su tada izvan Istre: M. Mandić u Trstu, a V. Spinčić i M. Laginja u Zagrebu. Kada je obnovljen politički život u državi, Spinčić i Laginja sudjelovali su u osnivanju Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeću, a Laginja mu je bio i potpredsjednik. Klub je 30. V. 1917. donio tzv. Svibanjsku deklaraciju, kojom se tražilo ujedinjenje svih zemalja Monarhije, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u samostalno državno tijelo u sklopu Monarhije. Odlaskom iz Istre dotadašnjih hrv. političkih vođa u polit. i javnom životu nastaje praznina koju nastoje popuniti novi ljudi. Tako je u Puli počela djelovati skupina mladih intelektualaca okupljenih oko Hrvatskog lista. U toj su se skupini isticali M. Mirković, M. Vratović, M. Krmpotić i Lovro Škaljer. Zahvaljujući njima Pula će pred kraj I. svj. rata postati središte polit. života istar. Hrvata. Osim političkoga, rat je zaustavio i kult. život u Istri. Prestaju izlaziti Pučki prijatelj, Mladi Hrvat i još neke tiskovine. Ipak su, nakon raspuštanja pokrajinskog sabora i vlade, otvarane hrv. i slov. škole, što izgradnjom novih, a što pretvaranjem škola Družbe sv. Ćirila i Metoda u javne, pokrajinske škole. Što je rat dulje trajao, sve su izraženiji postajali neimaština, glad i nezadovoljstvo. Nevolje je povećala velika suša 1917., koja je uništila ljetinu, pa je Istrom harala glad. Na glad se nadovezala velika epidemija španjolske groznice u ljeto i jesen 1918., koja je prouzročila mnogobrojne žrtve. Nezadovoljstvo općim prilikama bilo je osobito izraženo u redovima puljskog radništva, koje je u siječnju 1918. stupilo u generalni štrajk. Pred sam kraj rata, u danima raspadanja Austro-Ugarske, došlo je do pokušaja ujedinjenja Istre s Hrvatskom u novoj Državi SHS (Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba). No, ta je vlast bila kratkotrajna jer je već 5. XI., dva dana nakon primirja potpisanog u Padovi između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske, tal. vojska ušla u Pulu, a sljedećih dana i u ostala istar. mjesta. Pod izlikom da je saveznička sila, provela je okupaciju Istre (Saint-germainski ugovor).

 

LIT.: D. Šepić, O procesu integracije hrvatske nacije u Istri, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. st., Zagreb 1981; B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, II (1883–1947), Pazin 1973; M. Balota, Puna je Pula, Zagreb 1960.

G. Kešac

 

http://www.firstworldwar.com/