Predromanika

Predromanika, stilsko razdoblje zapadnoeuropske umjetnosti od ranoga srednjega vijeka do pojave romanike u XI. st. Temelji se na ranokršćanskoj umjetnosti u promijenjenim društvenim, ekonomskim i etničkim prilikama. Istarsku predromaniku valja promatrati s jedne strane u kontekstu obilježja kontinuiteta kasne antike, a s druge strane političke pripadnosti karolinškom carstvu od kraja VIII. st. Karolinška ideja obnove (renovatio) antičkoga i kasnoant. svijeta u Istri je bila dijelom fenomena »dugog trajanja«, poglavito u starim kasnoantičkim biskupijama poput Poreča i Pule. Likovni izraz obilježili su utjecaji širega prostora, počevši od crkvenog sjedišta u Akvileji (arh. hrv. i slov. Oglej, tal. i lat. Aquileia) do širega sjevernotalijanskog i podalpskog okružja. Istarska je predromanika crpila utjecaje iz nekoliko izvora: carske justinijanske baštine i karolinške obnove auličke umjetnosti. Kontinuitet kasne antike vidljiv je u prvom redu u urbanizmu. Antički gradovi doživjeli su duboke preobrazbe već tijekom kasne antike pa su novi zahvati u gradska tkiva Poreča i Pule bili minimalni. U crkvenoj arhitekturi već na izmaku kasne antike dolazi do promjena u organizaciji prostora i liturgijske dekoracije (Sv. Pavao u uvali San Polo). Nisu rijetke ni obnove starijih zdanja i njihovo opremanje novim liturgijskim namještajem (Valbandon kraj Pule, Betika kraj Barbarige, Sv. Andrija u sklopu Eufrazijane).

Inovacije koje karolinška vlast unosi u Istru najvidljivije su u novoosnovanim sjedištima, među kojima prednjači novigradska biskupija. Katedrala, izgrađena krajem VIII.  st. bliska je karolinškim uzorima u središtu carstva. Kripta, izgrađena kako bi primila tijelo sv. Pelagija, dvorana je na četirima stupovima, presvođena križnim svodovima po modelu iz patrijarhalnoga sjedišta Akvileje. Biskup Mauricije naručuje pak novi ciborij po uzoru na one u Akvileji i Cividaleu (arh. hrv. Čabdad, slov. Čedad). Novoosnovani samostani, Sv. Marija Vela kraj Bala, Eigenkloster Sv. Mihovil pod zemljom, i vjerojatno Sv. Andrija na otočiću kraj Rovinja, također su arhitektonski i prostorno artikulirani po karolinškom uzoru, osobito najveći od njih, samostan, sv. Marije Vele kraj Bala. Najraniji sloj karolinške arhitekture u Istri pokazuje tipološke srodnosti sa susjednim područjima pod jurisdikcijom akvilejskoga patrijarha i šire, čitavoga sjevernotalijanskog prostora. Vidljivo je to širenju tipa jednobrodne crkve s trima apsidama ili pak centralne križne crkve s trima apsidama poredanim na poprečnom kraku. Kasnoantičke tradicije ogledaju se pak u trobrodnim bazilikama s trima izvana poligonalnim a iznutra polukružnim apsidama, poput Sv. Marije Vele kraj Bala.

Troapsidno svetište uklopljeno u ravni začelni zid crkve najčešće je tipološko rješenje u Istri, bilo da je riječ o trobrodnim bazilikama poput one u Guranu kraj Vodnjana, ili pak o dvoranama s troapsidnim svetištem poput Sv. Šimuna u Guranu, Sv. Stjepana u Peroju, Sv. Andrije u kompleksu porečke katedrale, Sv. Sofije u Dvigradu, Sv. Gervazija kraj Bala. Pritom je drugi tip daleko brojniji, postajući regionalnom inačicom. Župna crkva u Balama zasada je jedina poznata inačica tipa s istaknutim polukružnim apsidama. U tipologiji predromaničke arhitekture Istre prevladavaju apside utopljene u zidnu masu začelja crkve, bile one iznutra polukružne ili pak, pravokutna tlocrta, iz kojega su u kalotu prelazile trompama. Uz primjere s troapsidnim svetištem, takve su i crkve s jednom apsidom. U morfologiji te arhitekture prevladavaju kasnoant. elementi: od lezeniranja fasada preko karakterističnih »ravenatskih krilaca«, tj. skošenih dovršetaka fasada pod strehom, kao primjerice u Sv. Foški kraj Žminja ili Sv. Stjepanu u Peroju, do tipoloških rješenja s poligonalnom apsidom. Tip križne građevine s trima apsidama na istočnoj strani također se veže uz sjevernotalijanske i južnošvicarske prostore. Među crkvama toga tipa najcjelovitija je crkva sv. Tome kraj Rovinja, uz nestalu crkvu sv. Klementa u Puli i vjerojatno crkvu sv. Andrije na otočiću kraj Rovinja. Nasuprot tome, većina velikih objekata posve slijedi tradiciju ranokršćanskih zdanja, kao crkva sv. Marije Vele kraj Bala. Trobrodna bazilika s trima iznutra polukružnim a izvana poligonalnim apsidama izgrađena je potkraj VIII. st. Njezini kapiteli, jedinstveni u Istri, izrastaju iz kasnoantičke tradicije. Prvi je tip dvozonskoga kapitela glatkih listova, koji potječe iz korintskoga kapitela. Drugi je tip košarastoga kapitela, ukrašen pleterom. I druge bazilikalne gradnje slijede kasnoant. tradiciju, poput trobrodne crkve sv. Kvirina kraj Vodnjana. Za razliku od nje, trobrodna bazilika u Guranu kraj Vodnjana ima sve tri apside utopljene u ravni začelni zid crkve, a brodove dijeli niz zidanih stubova.

Skulptura je u predromanici uglavnom vezana uz arhitekturu, kao liturgijski namještaj ili arhitektonska plastika. Rijetki su, i time značajniji, primjeri poput sarkofaga iz Bala ili pak biskupske katedre iz Poreča. U Istri je uz majstore koji su dolazili izvana bilo i nekoliko vrsnih klesarskih radionica. Tako se mogu razlikovati importi iz susjednoga furlanskoga područja (ciborij biskupa Mauricija u Novigradu), skulpture povezane s rimskim radionicama (novigradska katedrala), a najzaokruženiji je opus »majstora kapitela iz Bala«, koji je radio u Balama, Guranu, Sv. Tomi kraj Rovinja, Novigradu, Šijani, Dvigradu. Kvalitetom se pak ističe mramorna oprema pulske katedrale, koju je možda dao naručiti biskup Handegis, zabilježen 857. na zabatnom nadvratniku.

Sukladno zahtjevima kulta, sve su crkve u svom interijeru još po starim kasnoantičkim pravilima bile bogato urešene, a zidni plaštevi prekriveni freskama. Rijetki tragovi starijega zidnoga slikarstva (iz IX. st.), poput onih u Sv. Sofiji u Dvigradu ili u crkvi sv. Andrije na otočiću pred Rovinjem, te tragovi iz apside Sv. Marije Vele kraj Bala upućuju na karolinške odraze mekom obradom i kolorizmom. Rijetki su pak ostatci mozaika poput jednoga u Poreču, koji pokazuje veze s furlanskim primjerima. Nakon IX. st., obilježeno karolinškim pečatom, u Istri se X. st. pa i dio XI. st. može vezati uz otonsku umjetnost. Pritom se arhitektura prve polovice XI. st. već okreće prema romaničkom likovnom izrazu, dok se zidno slikarstvo, poput onoga na Limu, Lovreču ili u sv. Agati kraj Kanfanara, čvrsto drži otonskih tradicija.

LIT.: B. Fučić, Istarske freske, Zagreb, 1963; B. Marušić, Kompleks bazilike sv. Sofije u Dvogradu, Histria Archaeologica, 1971, 2, 2; B. Marušić, Istarska grupa spomenika sakralne arhitekture s upisanom apsidom, Histria Archaeologica, 1974, 5; I. Matejčić, Dvije crkve, Rijeka, 1997; Hrvati i Karolinzi, katalog izložbe, Split, 2000; J.-P. Caillet, P. Chevalier, M. Jurković, I. Matejčić, Velika Gospa près des Bale (Istrie), Hortus artium medievalium, Zagreb–Motovun, 1996–2000, 2–6; J. Terrier, M. Jurković, I. Matejčić, La basilique à trois nefs de Guran en Istrie, Hortus artium medievalium, 2003–04, 9–10.

Miljenko Jurković, Istarska enciklopedija

Posljednja promjena: 1. 2. 2005., ur.