Antika, antička umjetnost u Istri

Antika, kulturnopov. razdoblje grč. i rim. kulture na Sredozemlju i u dijelu sr. Europe između posljednjih stoljeća pr. Kr. i V–VI.st. U Istri i na sjev. Jadranu prvi doticaji željeznodobnih naroda s grčko-rim. antikom počinju oko V. st. pr. Kr., iako samo mjestimice. Grci u Istri i okolnim krajevima nisu osnivali naseobine (osim Spine i Adrije u delti rijeke Pada), ali su plovili sjev. Jadranom, trgovali s Histrima i Liburnima.

Sustavniji dodiri počinju tek s rim. osvajanjem sjev. Italije (dr. pol. III. st. pr. Kr.), a intenziviraju se od osvojenja Istre (177. pr. Kr.). Najveći je uspon antika dosegnula na prijelazu I. st. pr. Kr. u I. st. (osnutak i jačanje kolonija u Puli, Poreču i Trstu). Najvažniji su grč. i rim. povjesničari i zemljopisci – izvori za poznavanje istar. antike: Hekatej iz Mileta, Pseudo-Skilak, Strabon, Klaudije Ptolemej, Tit Livije, Plinije Stariji, F.M.A. Kasiodor i Anonim Ravenjanin. Temeljne su odrednice antike u Istri pojava pisma, polit. Pripadnost rim. državi te golema ostavština u obliku materijalne i duhovne kulture: nastanak gradova kao novih oblika naselja, nov način eksploatacije obradive zemlje (uzgoj maslina i vinove loze), katastarska podjela zemljišta u pravilne čestice (centurijacija). Također veliku važnost ima stvaranje cestovne mreže i sustava luka i lučica, što je omogućilo povećanje proizvodnje i razvitak trgovine, kojom su se proizvedena dobra izvozila iz Istre prema Akvileji i drugim trg. središtima na Jadranu. Okosnica prometa i gospodarstva bila je zap. obala Istre, kuda je išao gl. jadranski plovni put (Salona–Iader–Pola–Aquileia) i gdje su bili svi važni gradovi i gosp. centri. U polit. i upravnome smislu Istra je u antici bila najprije dio provincije Ilirika (do 18–12. pr. Kr.), a potom italske Desete regije, dok je ist. dio Istre, istočno od rijeke Raše, bio dijelom provincije Dalmacije. Autohtoni Histri postupno su romanizirani, a njihove tradicije (onomastika i teonimija) najdulje su očuvane u sr. Istri (do III. st.). Na sličan su način i Liburni u ist. Istri dugo očuvali vlastiti način života, napose zato što na njihovu području nije bilo kolonija. Doseljenici u istar. kolonije u I. st. pr. Kr. i I. st. potjecali su uglavnom iz sjev. Italije, u manjem opsegu iz sr. i juž. Italije te iz obližnjih provincija. U Istru je, kao i u druge dijelove Rimskoga Carstva, došao veliki broj robova, a njihovi oslobođeni potomci još su neko vrijeme čuvali orijentalni identitet. Ant. identitet Istre tako čine potomci Histra, doseljeni rim. građani i potomci orijentalnih doseljenika iz nižih društv. slojeva. S jačanjem kršćanstva ant. kultura pretapa se u ranokršćansku, koja ju je i naslijedila poslije V. st. Rano kršćanstvo nastalo je na ant. temeljima i bliskoistočnim duhovnim izvorima, a u Istri se najprije proširilo u kolonijama (Pola, Parentium i Tergeste), potom u drugim gradićima i na selu. Antička je kultura Istre, posebice gradit. Baština, od kasnoga sr. vijeka postala poznata u cijelome ondašnjem svijetu zbog dobro očuvanih spomenika u Puli (Arena, Slavoluk Sergijevaca, Augustov hram), ali u Istri ima i važnih objekata ranokršć. graditeljstva (Eufrazijeva bazilika u Poreču).

LIT.: Š. Mlakar, Istra u antici, Pula 1962; M. Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1997; A. Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, I–II, Pula 1999–2000.

Antička umjetnost u Istri. Iako se pretpostavlja da prvi dodiri Histra s ant. umjetnošću sežu u VI–V. st. pr. Kr. (skulpture u Nezakciju), početci ant. umjetnosti u Istri prate se od I. st. pr. Kr., kada započinje snažna romanizacija. Umjetnost u Istri pod izravnim je utjecajem opće ant. umjetnosti iz sjev. Italije, a autohtonih utjecaja gotovo da nema: samo se u tragovima mogu naći u nekim ostvarenjima privatne kultne umjetnosti, i to u sr. i ist. Istri. Prvo i najuočljivije ostvarenje službene ant. umjetnosti jest urbanizacija, koja dvama primjerima, u Poreču i Puli, predstavlja koncepcijski različita rješenja – pravilnu mrežu ulica rim. tipa u Parentiju te kružnu koncentričnu shemu gradinskoga tipa u Puli. U oba je slučaja glavni trg (forum) na sjecištu prometnih pravaca, a ondje su bili smješteni glavni hramovi, upravne zgrade i drugi javni sadržaji. Urban. shema iz ranoant. doba poznata je i u Nezakciju, ali nedovoljna istraženost ne dopušta opsežnije zaključke. Drugim ant. naseljima u Istri urbanistički lik nije poznat (Piquentum, Rotium; Alvona i Flanona u liburnskome dijelu Istre), ali se mahom radi o otvorenoj ant. aglomeraciji u podnožju starije gradine, koja je u ant. doba bila više-manje napuštena. Gradovi su u pravilu bili opasani zidinama, s kulama i dr. obrambenim elementima, a grad. vrata činila su osnovnu komunikaciju grada s okolnim prostorom. Poznata su Herkulova vrata i Dvojna vrata te ostatci Zlatnih vrata sa Slavolukom Sergijevaca u Puli. U arhitekturi ant. umjetnost uvodi u Istru sve stečevine koje je već razvila u dr. dijelovima Carstva. Oblici javnih i privatnih zdanja podudaraju se s primjerima iz drugih dijelova Sredozemlja, iako uvijek s određenim specifičnostima koje su diktirale neposredne lokalne okolnosti. Tako je, primjerice, Arena u Puli imala četiri vanjska tornja za sustav stubišta radi lakšega protoka gledatelja. Kiparstvo, slikarstvo i mozaička umjetnost zastupljene su mnogim primjerima, osobito u Puli. Razvijenost portretne skulpture u rim. umjetnosti odražava se u Istri s nekoliko vrijednih anonimnih portreta (Pula, Poreč), ali ima i ulomaka kopija klas. grč. kipova (Brijuni, Pula) te mnoštvo nadgrobnih skulptura (puna plastika i reljefi, edikule i sarkofazi). Zidne slike nisu očuvane u velikome opsegu, ali mozaici su mnogobrojni, napose podni, u luksuznim ladanjskim objektima (uvala Verige na Brijunima) i u grad. stambenim građevinama, gdje su ukrašavali reprezentativne prostorije (Kažnjavanje Dirke u Puli).

 

LIT.: N. Cambi, Antika, Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, 2, Zagreb 2002.

R. Matijašić