Fabiani, Max

Fabiani, Max (Maximilian, slov. Max, tal. Massimo), arhitekt (Kobdilj kraj Štanjela, 29.IV.1865 – Gorica, 18.VIII.1962). Diplomirao 1892. na Politehnici u Beču. God. 1892–96. bio suradnikom Otta Wagnera, a zatim asistentom na Politehnici u Grazu. Na Politehnici u Beču 1917. postao je redovitim profesorom kompozicije, arhit. crtanja i povijesti umjetnosti.

U tom je razdoblju u Beču projektirao trgovačke kuće Portois & Fix, Artaria & Reithoffer i Uraniju, a u Ljubljani kuću Kleinmayr–Bamberg i Jakopičev paviljon. Nakon I. svj. rata preuzeo je vodstvo obnove porušenih naselja u Goričkoj i Gradiškoj, gdje su do izražaja došla njegova rješenja u rekonstrukciji pov. ambijenata, a od 1920. radio je na obnovi Gorice. Od 1944. stalno je živio u Gorici. Uz arhitekturu i urbanizam bavio se i poviješću umjetnosti i esejistikom. Zajedno s J. Plečnikom postavio je temelje moderne slov. arhitekture. U Opatiji je 1896. izgradio zgradu Lječilišta za državne službenike (Dom zdravlja), a 1901. vilu Schwegel. God. 1910–12. na Velom je Brijunu za nadvojvodu Franju Ferdinanda izgradio vilu (Titova rezidencija), oko koje je uredio veliki park, te obnovio crkvicu sv. Germana.

LIT.: M. Pozzetto, Maks Fabiani – Vizije prostora, Kranj 1997.
J. Malvić, Istarska enciklopedija