Ples mrtvaca

Ples mrtvaca (franc. danse macabre, njem. Totentanz), ikonografski obrazac u srednjovj. umjetnosti nastao kao ilustracija pjesništva o prolaznosti života, koje se širilo Europom poglavito nakon tzv. crne smrti (epidemija bubonske kuge 1346). Razlikuju se dva tipa plesa mrtvaca. Stariji, »francuski« tip prikazuje kolo u kojemu mrtvaci plešu s ljudima, likovi su okupljeni u parovima, a svaki par ilustrira stihove što opisuju razgovor između mrtvaca i žive osobe.

Mlađi, »baselski« tip prikazuje likove u parovima poredanima u povorci koja se kreće prema otvorenu grobu. Mrtvaci se prikazuju kao raspadajući leševi ili kao kosturi. U Europi postoje 72 očuvana prikaza plesa mrtvaca u zidnom slikarstvu, a najviše ih ima u sr. Europi, u alpskome krugu (sjev. Italija, Švicarska, Bavarska). Najstariji je poznati takav prikaz izveden oko 1424. u kosturnici Aux Saints Innocents u središtu Pariza, uništen u XVIIIst. Dva prikaza u Baselu datiraju se oko 1440. Obrasci su se širili preko rukopisa i grafičkih listova.

U Istri su očuvana dva prikaza plesa mrtvaca, i to u grobljanskoj crkvi sv. Marije na Škrilinah kraj Berma, djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474., i u Sv. Trojstvu u Hrastovlju, gdje je 1490(?) radila radionica Ivana iz Kastva. Iako se ti prikazi formalno povezuju s »baselskim« tipom, najvjerojatnije se naslanjaju na neki stariji predložak tal. predalpskoga prostora, od kojih jedini poznati i sačuvani primjer ima Oratorio dei Disciplini (iz 1485) u Clusoneu kraj Bergama. U Beramskoj crkvi pred povorkom svira kostur gajdaš: on udara ritam plesa kojim Smrt odvodi u grob crkv. dostojanstvenike, svjetovne vladare i niže staleže, među njima i beramskoga krčmara, vojnika, dijete, prosjaka te trgovca, koji je neuspješno pokušava podmititi. U takvim se predodžbama prikazuje prodor pučkoga duha, folklora i pučkoga teatra u teološku misao (B. Fučić).

 

LIT.: M. Zadnikar, Hrastovlje, romanska arhitektura in gotske freske, Ljubljana 1988; B. Fučić, Vincent iz Kastva, Zagreb–Pazin 1992; J. Höfler, Srednjeveške freske v Sloveniji, II, Primorska, Ljubljana 1997; A.Corvisier, Les danses macabres, Paris 1998.

Ž. Bistrović