Piran (tal. Pirano), grad na vrhu Piranskoga poluotoka (45°32′N; 13°34′E; 10 m nadmorske visine); 4.143 stanovnika (2002.), sjedište općine.

U istočnom dijelu omeđuje ga brdo Moštra (93 m). Prvotna jezgra nastala je na rtu Punta, najkasnije u brončano doba, a naseljena je bila i u rimsko doba; kao Piranon prvi se put spominje početkom VII. st. U sklopu kaštela iznad naselja vjerojatno je potkraj IX. st. stajala župna crkva sv. Jurja (obnovljena 1345.), povećana 1637. u sadanji kasnorenesansni jednobrodni oblik (palladijevska fasada; slike Adama de Costera s početka XVIII. st., orgulje Petra Nakića 1746., riznica). Gradske zidine odvajale su četvrti Mugla, Domo i Misana od četvrti Campo oko unutrašnje luke. Upravno središte premjestilo se krajem XIII. st. s prvotnoga Staroga trga na trg oko unutrašnje luke, gdje su izgrađene nova općinska palača, žitnica (fontik) i loža. Početkom XIV. st. izgrađen je minoritski samostan s crkvom sv. Franje (obnovljena XVII.–XIX. st.). Sredinom XV. st. grad je zbog osmanske opasnosti dobio nove bedeme, a tada su mu pripojeni Campo i dio predgrađa Marciana.

Fizionomija središta promijenila se u XIX. st., kad su neke važne upravne zgrade u staroj luci nadomještene novima. Izgrađena je nova crkva sv. Petra (1272., Pietro Nobile 1818.), na mjestu lože postavljena je zgrada Kazina, izgrađena je nova općinska palača (arhitekt G. Righetti, 1877.), porušen je dio fontika te izgrađena zgrada suda (arhitekt G. Moso 1885.). Unutrašnja luka je zatrpana 1894., a na tom je mjestu uređen trg s kipom A. Dal Zotta Giuseppea Tartinija (1692.–1770.). Ulaz na trg označen je starim stupovima za zastave iz 1466.

Od druge polovine IX. st. Piran je potpao pod utjecaj Venecije čiji je suparnik u XIII. st. bio akvilejski patrijarh, kao istarski markgrof. Piran se vezivao malo za jednu, malo za drugu stranu. Čuvala se gradska samostalnost, koju potvrđuje najstarija redakcija piranskih statuta iz 1274. Ipak je već 1283. grad prihvatio vlast Venecije, koja je imenovala podestata i određivala smjernice politike do 1797. Od XV. do XVIII. st. trajali su sukobi za vlast između plemstva i građana. Položaj na moru omogućio je razvitak piranskih solana i ribolova, pridonosio prehranjivanju stanovnika i izvozu, razvitku brodogradnje i pomorstva te, u velikoj mjeri, obrta i trgovine. U užem gradskom središtu cvjetali su ugostiteljstvo i novčani poslovi, a poljodjelstvo u plodnome zaleđu. Piranska vanjska trgovina ovisila je o odnosima Venecije sa susjedima, ali u novom su vijeku mlet. poreznici doveli do gospodarskog nazadovanja grada. Od XIII. st. u Piranu se spominju učitelji (svjetovna općinska škola 1290.), liječnici i slikari. U XVI. st. Piran je središte humanizma, u kojem su djelovali pravnici, filozofi (Ambrosius Phoebeus, 1485.–1554.) i liječnici (G. B. Goineo). U duhovnom su životu važnu ulogu imali svećenici kaptola sv. Jurja, redovnici (minoriti, filipini) i mnogobrojne bratovštine, a na kulturnom i glazbenom području Accademia dei Virtuosi. Za Napoleonove vladavine (1805.–13.) dolazi do korjenitih promjena na crkvenom i društvenom području: ukinuće samostana i bratovština te oduzimanje imanja u travnju 1807. prouzročile su nezadovoljstvo i nemire. Minoritski samostan primio je 28.VII.1806. većinu redovnika i pokretne baštine ukinutih samostana (Milje, Kopar, Poreč, Vodnjan, Pula). Nova austrijska vlast u Piranu je očuvala Magistrato civico, te u nj imenovala svojega političkoga načelnika kojemu je prepustila sve nekadanje statutarne funkcije. U doba Restauracije Piran je ponovno gospodarski procvjetao. Narasli su promet (pomoćno pristanište za Trst, uspostavljaju se redovite pom. pruge) i trgovina solju te obrtništvo i brodogradnja (Ladjedelnica Piran). Od 1863. mnogo je zaposlenih u tvornici stakla i sapuna Salvetti. Električni tramvaj (1912.–53.) povezao je Piran sa željezničkom postajom Sv. Lucija na pruzi Trst–Poreč (Parenzana); a hidroplani (hidrobaza) od 1924. do II. svjetskog rata s Trstom, Venecijom, Pavijom i Torinom. Grad je 1880-ih postao žarište iredentističkoga pokreta: zbog nove dvojezične talijansko-slovenske ploče na zgradi suda 1894. građani su se pobunili protiv vlasti. Društvena struktura općine omogućila je i razvoj radničkoga pokreta, a 1920-ih i socijalističkoga pokreta pod vodstvom A. Seme. U fašističkom nasilju izgorio je Narodni dom (1922.), nakon čega se počeo razvijati antifašizam. Piran je 1945.–54. bio dio Zone B STT; do proljeća 1956. oko 90% autohtonoga stanovništva preselilo se u Italiju (egzodus) te je grad izgubio dotadanji romanski značaj. Poslije uključenja u FNRJ postupno raste doseljavanje iz Jugoslavije u prvom redu za potrebe brodogradnje, brodarstva (Splošna plovba) i drugih gospodarskih grana. Ipak se broj stanovnika u cjelini od poč. XX. st. pomalo smanjuje (7379st. 1910). Iz Pirana potječu osobe iz područja kulture (V. de Castro, J. A. Contento, C. Dell’Acqua, M. Tamaro, E. Predonzani), politike (Felice Bennati 1855.–1924., D. de Castro) i Crkve (H. Fonda). Zbog dragocjene graditeljske baštine i očuvane srednjovj. osnove Piran je dio kulturne spomeničke baštine, more oko rta Madona zaštićeno je područje prirode. Grad je očuvao svoju slikovitost od historicističke Rondele sa svjetionikom i crkvom sv. Marije od Zdravlja (XIII. st., obnovljena 1773., kameni reljef G. Albertinija iz 1778.) na Punti do dominantnoga kompleksa crkve sv. Jurja na klifu i slikovitog obziđa na Mogoronu. Zbijeno gradsko tkivo skriva uske, organski povezane uličice u kojima su crkve s bogatom sakralnom opremom (Sv. Stjepan iz XIII. st., obnovljen u XVII. st.; Sv. Marija Tješiteljica iz 1439., obnovljena u XVII. st., s bogatim drvenim rezbarenim okvirom Brustolon, odnesena slika Tiepola; Sv. Marija Snježna spominje se 1404., obnovljena u XVII. st., s gotičkim oslikanim pločama iz prve polovine XV. st.). Zbijeno gradsko tkivo u najstarijem se dijelu bitno širi kraj Prvomajskoga trga (uzdignuta gradska cisterna s kamenim kipovima iz 1776). Graditeljsko mjerilo odskače kod gradskih palača iz XIX. i početka XX. st. na novom Tartinijevu trgu i mandraću (palače Trevisini, Gabrielli, Ventrella, Fonda te secesijske građevine kazališta Tartini i hotela Piran iz početka XX. st.). U Piranu djeluju kulturne ustanove regionalnoga značaja (Morska biološka postaja Piran, Pomorski muzej, Obalne galerije, Zavod za varstvo kulturne dediščine Slovenije, Območna enota Piran i Zavod za varstvo narave, Območna enota Piran), ustanove talijanske narodne zajednice, školske ustanove. Arhivski fond grada Pirana među najstarijima je u Istri i Sloveniji. Grad je uz Portorož važan dio turističke ponude širega područja.

https://www.piran.si/

Slike