Epigrafija

Epigrafija (grč. ἐπγραφή: natpis), pomoćna pov. znanost koja proučava pov. natpise urezane ili uklesane u kamen, opeku, kovine i dr. čvrste materijale. Dijeli se prema pismu na grčku, latinsku, ćiriličnu, glagoljsku, hebrejsku i dr., odn. prema kronološkom kriteriju na antičku, ranokršćansku, srednjovjekovnu itd. Pruža mnogobrojne podatke koji služe kao jedno od vrela za pov. istraživanja, napose staroga vijeka.

Zanimanje za grč. i rim. natpise u kamenu pojavilo u Italiji već u XIV.st., a jedan od prvih skupljača Cirijak iz Ankone (Ciriacus Anconitanus) prikupio je i podatke o natpisima u Istri i Dalmaciji. Prvi suvremeni epigrafički traktati nastali su u XVIII. st. Znanstvena se metodologija epigrafije razvija u XIX. st., kad A. Boekh počinje sustavno objavljivati grč. natpise (Corpus inscriptionum Graecarum, 1828), a Th. Mommsen latinske (Corpus inscriptionum Latinarum, 1863). Arheološka iskapanja kultura i civilizacija starog Istoka (Egipat, Indija i dr.), pridonose stvaranju novih epigrafskih korpusa na prijelazu XIX. u XX. st.

Latinska epigrafija. Na sjevernojadranskom području poznato je oko 3000 lat. natpisa iz rim. doba. Većinom su to nadgrobni natpisi, zatim posvetni, mnogo ih ima i na uporabnim predmetima (instrumentum domesticum: keramičke i metalne posude, amfore, krovne opeke i sl.), a manje na građevinama te pravnih natpisa i sl. Najveća se zbirka ant. natpisa čuva u Arheološkome muzeju Istre u Puli, a manjih zbirki ima u zavičajnim muzejima u Poreču, Rovinju i Buzetu te Narodnome muzeju u Labinu; lat. natpisa ima još u lapidarijima u Roču, Motovunu, Umagu (Gradski muzej) i Novigradu.

Tal. humanist Cirijak iz Ankone prikupljao je i natpise iz Istre (zna se da je boravio u Puli 1418. ili 1419) i Dalmacije, a prikupljene podatke ostavio je u rukopisima. Najvažnije je njegovo objavljeno djelo za naše područje (Epigrammata reperta per Illyricum, Rim 1664). Mlet. trgovac Marino Sanudo ml. (1466–1535) u svojem dijelu Itinerario di Marini Sanudo per la terraferma veneziana nell’anno 1483 (1847) jedno je poglavlje posvetio puljskim natpisima (Polae epithafia antique). Njegovi su nastavljači u epigrafiji u XVI. st. Alessandro Strozza, Giovanni Bembo, Antonio Belloni, Onofrio Panvini, Pietro Sabino i dr. Suvremena se e. na istar. području počinje sustavno razvijati u XVIII. st. (kada se njome bave Giandomenico Bertoli, Gianrinaldo Carli); u XIX. st. istar. su natpisi uključeni u Corpus inscriptionum latinarum marom P. Stancovicha, P. Kandlera. Tijekom XX. st. objavljen je niz sveščića u seriji Inscriptiones Italiae, sv. 10, u kojima su obrađeni svi dotad poznati natpisi u istar. dijelu rim. Desete regije, od Timava do rijeke Raše. Nadalje, istarskom su se antičkom lat. epigrafijom bavili A. Degrassi, M. Mirabella Roberti i dr. (npr. povjesničari staroga vijeka i klasični arheolozi). – Latinska epigrafija poslijeantičkih natpisa na čvrstim materijalima, najčešće na srednjovj. nadgrobnim spomenicima i na građevinama (uglavnom crkvama i samostanima), mnogo je manje obrađena od one klasične, ne postoje sustavne zbirke takvih natpisa, te podatci o njoj nisu cjeloviti i potpuni.

Glagoljska epigrafija proučava natpise uklesane glagoljskim pismom u čvrste materijale (najčešće kamen) te natpise ispisane bojom, kredom ili ugljenom na zidnim slikama i one uparane oštrim predmetom u površinu zidne žbuke (grafiti). Glagoljski su natpisi nastajali od XI. do XVIII.st. i izrazito su brojni u Istri i na Kvarneru (Hrvatsko primorje, Krk, Cres i Lošinj). Najstariji među njima nađeni su u Istri i na sjev. Jadranu (Grdoselo, Hum, Roč, Plomin i Valun na Cresu). Osim službenih natpisa o gradnji ili na nadgrobnim spomenicima, mnogi su tekstovi uparani kao životni komentari u zidne slike (Beram, Draguć, Hum, Hrastovlje i dr.). Glagoljske natpise skupljali su i objavljivali Ivan Kukuljević, Luka Jelić, Mijat Sabljar, Jakov Volčić, Vjekoslav Spinčić, a u novije vrijeme Vjekoslav Štefanić i Branko Fučić.

 

LIT.: B. Fučić, Glagoljski natpisi, Djela JAZU, 57, Zagreb 1982.

R. Matijašić