Pikunić, Mijo

Pikunić, Mijo, antifašist (Štinjan kraj Pule, 24.XI.1914. – Pula, 28.VIII.1976.). Industrijsku školu za tokara-mehaničara završio je u Puli. Potkraj 1936. emigrirao je u Zagreb, gdje se 1937. povezao s radničkim pokretom, KPH i sindikatima. Djelovao u emigrantskom društvu Istra, okupljajući mlade antifašističkog opredjeljenja u borbi protiv tzv. očeva Istre, koje su optuživali da su sluge beogradskoga režima.

Članom KPH postao je 1940. te surađivao sa sekretarom CK KPH Radom Končarom. Nakon kapitulacije Jugoslavije po zapovijedi KPH vratio se potajno u Istru (9.VIII.1941.) radi organizacije ustanka. Zaposlio se u brodogradilištu Venezia Giulia, koje je radilo za ratnu mornaricu, te djelovao ilegalno politički u Štinjanu i Puli. Sa suradnicima je uspostavio vezu s Pazinom, Labinom, Prodolom, Vodnjanom, Roverijom, Savičentom, a pogotovo s Dolinštinom (Medulinom, Vinkuranom, Pomerom i Premanturom). Kad je s Marijem Špilerom 6.IX.1942. putovao u Trst na sastanak s predstavnicima KPI o zajedničkom djelovanju protiv fašizma u Istri, u vlaku između Herpelja i Trsta uhitila ih je policija. Osuđen je na 15 godina zatvora. Uz posredovanje Crvenoga križa otpušten je iz zatvora u Castelfrancu (Modena) u travnju 1944. Odmah se uključio u NOP i postao tajnikom KK KPH Labin, te je 1.VI.1944. postavljen za komesara pazinskoga, a potom puljskoga vojnog područja. Poslije rata obnašao je visoke dužnosti u službi unutarnjih poslova te bio predsjednik i tajnik kotara Pula, a od 1962. do umirovljenja 1964. direktor Elektroistre u Puli.

LIT.: S. Zlatić, Životni put i lik Mije Pikunića, Pazinski memorijal, 1979, 9.

Herman Buršić, Istarska enciklopedija

Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE