Egzodus (lat. exodus, od grč. ἔξοδος: izlazak; biblijsko izbavljenje Židova iz egipatskoga sužanjstva), odlazak velikoga broja ljudi iz nekoga mjesta.

Pojam se koristi za dva velika vala iseljavanja iz Istre: iseljavanje Hrvata i Slovenaca nakon I. svjetskog rata, kada je Istra bila u sastavu Italije, te iseljavanje mahom Talijana nakon II. svjetskog rata, kada je Istra pripala Jugoslaviji. Za otprilike četiri desetljeća tijekom dvaju egzodusa iz Istre i bliže okolice iselilo se više stotina tisuća žitelja, uz stalni usporedni proces dolaska useljenika u broju tek nešto manjem od toga (stanovništvo).

Do prvog egzodusa došlo je zbog nacionalno-diskriminacijskih postupaka talijanskih vojno-okupacijskih vlasti, a potom i mjera fašističkog režima. Na području novoosnovane talijanske Julijske Venecije (Gorička, Tršćanska, Istarska, Riječka i Zadarska pokrajina) prije rata (1910.) živjelo je 963 315 stanovnika: 42,5% govornika talijanskoga, 33,9% slovenskoga, 16,7% hrvatskoga jezika. Prema povjerljivim izvorima, 1936. tu je bilo 1 001 719 stanovnika: 60,6% govornika talijanskoga, 25,1% slovenskog, 13,5% hrvatskog jezika. Uzme li se u obzir samo današnji hrvatski teritorij (Zadarska te dio Pulske i Riječke pokrajine), proizlazi da je 1910. bilo 355 410 stanovnika: 43,6% govornika hrvatskoga, 41,9% talijanskog, 4,0% slovenskoga jezika.

Uoči II. svjetskog rata procijenjeno je da na istom području među 353 983 stanovnika ima 58,4% govornika talijanskoga, 37,4% hrvatskoga i 3,5% slovenskoga jezika. U očekivanju temeljitijih istraživanja, procjene o masovnosti egzodusa Hrvata i Slovenaca iz Julijske Venecije kreću se u rasponu od 70 000 do 130 000 emigranata. Neke demografske procjene govore o 53 000 Hrvata koji su se u međuratnom razdoblju iselili u Jugoslaviju (Vladimir Žerjavić). Moguće je rekonstruirati dinamiku iseljavanja. Prvih poratnih godina hrvatski đaci i studenti iseljavaju se u Karlovac i Zagreb radi nastavka školovanja na materinskom jeziku. Tada odlazi i hrvatsko činovništvo (napose oni iz poštanskih ureda i drugih službi) jer su ga talijanske vlasti zamjenjivale osobljem iz Italije. Istu sudbinu doživjeli su i pripadnici niza srednjoeuropskih naroda koji su u Istri, ponajviše u Puli, bili austrougarski činovnici.

Poslije, tijekom razdoblja fašističke vladavine, zbog nasilnih odnarođivačkih mjera, ali i gospodarskih poteškoća, iseljavaju se i radnici i seljaci. Većina ih odlazi u Jugoslaviju, gdje su raspoređeni po različitim dijelovima zemlje (sve do Kosova i Makedonije), ali znatan broj odlazi i u prekomorske zemlje i zapadnu Europu. Iseljavanjem nacionalne hrvatske i slovenske elite, tj. građanstva i inteligencije te dijela svećenstva, onemogućena je bilo kakva šira politička akcija Hrvata i Slovenaca.

Do drugog je egzodusa došlo nakon II. svjetskog rata, a pogodio je područje koje je Italija izgubila na temelju Pariškoga mirovnog ugovora (1947.) i Londonskoga memoranduma (1954.). Osim pomicanja državne granice i psihološko-političke težine činjenice da se prvi put u cijeloj Istri uspostavlja hrvatska i slovenska vlast, iseljavanje je bilo potaknuto postupcima jugoslavenskih vlasti i tajne policije, revolucionarnim mjerama na svim poljima društvenog života te pozivima na iseljavanje koji su stizali iz Italije. Teret fašističkog razdoblja činio je položaj Talijana još složenijim jer su u Jugoslaviji, ali i kao iseljenici u lijevim krugovima u Italiji nazivani kolaboracionistima i fašistima.

Iseljavanje je započelo još tijekom rata, tj. nakon kapitulacije Italije (1943.), povlačenjem stanovništva iz ratnim operacijama zahvaćenih područja i odlaskom dijela Talijana doseljenih u Istru za talijanske vladavine. Uslijedilo je iseljavanje na samome svršetku rata i tijekom razdoblja do potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora. Tim sporazumom stanovništvu područja koje mijenja državnu pripadnost omogućeno je optiranje, tj. pravo izbora između jugoslavenskog državljanstva i ostanka, ili zadržavanja talijanskog državljanstva i iseljavanja u Italiju. Prema izvorima hrvatskih službi unutarnjih poslova temeljem te je odredbe s hrvatskog teritorija potkraj 1940-ih i početkom 1950-ih iselilo 156 000 optanata (97 000 punoljetnih i 34 000 maloljetnih osoba, te 20 000 osoba iz hrvatskog dijela Slobodnog Teritorija Trsta [STT] i 5000 otpuštenih iz državljanstva). U Zoni B STT-a egzodus je dosegnuo vrhunac sredinom 1950-ih, nakon parafiranja Londonskoga memoranduma. Dio sudionika poratnog egzodusa zadržao se u Trstu, dio je razmješten u stotinjak izbjegličkih logora diljem Italije, a mnogi su se iselili u Ameriku i Australiju.

Različite su procjene broja iseljenika: u Italiji se najčešće govori o 350 000, a ima i osjetno većih procjena. Novija hrvatska demografska istraživanja egzodus procjenjuju na 220 000 – 225 000 ljudi, odnosno na 188 000 iseljenika s područja koje je pripalo Hrvatskoj. Te su brojke bliske podatcima talijanskog tijela za zbrinjavanje izbjeglica (Opera di Assistenza ai Profughi Giuliani e Dalmati), koje je popisalo ukupno 201 440 imena, a procijenilo je da je to oko 80% ukupnoga broja izbjeglih osoba, tj. da ih je ukupno moglo biti oko 250 000. Problematika svakako zahtijeva dodatna istraživanja.

Posljedice iseljavanja vidljive su u popisima stanovništva. U Hrvatskoj je 1948. obitavalo 76 093 Talijana, 1953. godine 33 316, 1961. godine 21 102, a na istom je području 1910. popisano 149 018 govornika talijanskog jezika. U Istri je 1945. popisano 56188 Talijana, 1948. godine 34 722, 1953. godine 18 981, 1961. godine 14 354. Poslije II. svjetskog rata otišla je većina talijanskog stanovništva, što je za posljedicu imalo pasivizaciju talijanske elite, niz gospodarskih i društvenih promjena te izmijenjeni kulturni identitet Istre.

U Italiji se od 2004. dan potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora (10.II.1947.) obilježava kao Dan spomena (Giornata della memoria), odnosno sjećanja na egzodus s područja koja su u međuratnom razdoblju pripadala Italiji.