Duhan

Duhan (Nicotiana), biljni rod iz por. pomoćnica s oko 60 vrsta. Domovina mu je u suptropskim krajevima Amerike. U Europu je donesen na poč. XVI.st., a počeo se osobito širiti u drugoj pol. XVI.st. U Istru je počeo stizati iz Venecije, gdje je uveden tek u XVII.st. Budući da se smatrao lijekom, prodavao se samo u »ljekarničkim trgovinama« (botteghe degli speziali), koje su imale isključivo pravo prodaje u mlet. i austr. dijelu Istre. Premda su se duhanu pripisivala čudotvorna svojstva u liječenju gangrene, kuge i svih vrsta rana, tek je u XVIII.st. na istarskom prostoru postao artiklom trgovine i fiskalne politike središnje i lokalne vlasti.

U Istri su nadzor nad trgovinom duhana obavljale dvije magistrature mlet. vlade: Providuri za zdravstvena pitanja (Provveditori alla Sanità) i Petorica mudrih za trgovačke poslove (Cinque Savii alla Mercanzia), od kojih je najstariji od 1723. nadalje nosio titulu inkvizitora. Od 1778. Petorica mudrih s inkvizitorom oštrim su mjerama nastojali suzbiti nezakonito poslovanje i krijumčarenje duhana. Unatoč tomu, d. je u Istru dolazio iz Boke kotorske, Skadra, Ulcinja, Albanije, Dalmacije, s Levanta, apeninskih pokrajina Puglie (Apulije) i Marche (posebice iz Ancone i zaljeva Goro u delti rijeke Pad), a od 1732. iz Senja i Rijeke. Iskrcavao se na skrovitim obalnim mjestima, kako bi se izbjeglo plaćanje pristojbi, ali i zdravstveni pregled duhanskih listova (što se posebno naplaćivalo). Rovinj, Vrsar, Rabac i Plomin bili su gl. stovarišta, odakle su se bale duhana karavanama magaraca i mula potajno odvozile u feudalne gospoštije, kojima mlet. vlada nije mogla izravno nametnuti svoje propise. Gl. su središta preprodaje krijumčarenoga duhana bili Rakalj, Barban i njegova luka Pisak (u vlasti kuće Loredan), Savičenta, Vižinada i Kaštelir (vlasništvo obitelji Grimani), Završje i Kostanjica (feud obitelji Contarini del Zaffo), Momjan (u vlasti feudalne obitelji Rota) i Funtana s lukom Karigador (vlasništvo grofova Borisi). Otud su kretale manje karavane prema Pazinskoj knežiji i njezinim privatnim gospoštijama (pod vlašću austr. nadvojvode), te prema Kranjskoj i Furlaniji. Okupljališta krijumčara nalazila su se i u lukama Baštiji na Mirni, gdje se ukrcavalo i drvo za mlet. Arsenal, te u Rovinju i Vrsaru, u kojemu je mlet. vlast namjeravala utemeljiti stanicu za raskuživanje duhanskoga lišća. Glavni prijevoznici-krijumčari bili su vlasnici bracera iz Rovinja, koji su duhan prevozili čak i u kopneno zaleđe Venecije (Terraferma). Osim njih, spominjali su se i »Turci iz Skradina« (Turchi di Scardona), »ulcinjske lađe« (legni Dulcignoti), »male bokeljske i albanske tartanice« (piccole tartanelle de’ Bocchesi ed Albanesi), Senjani (Segnani), »dalmatinski brodovi« (bastimenti de’ Schiavoni), ali i oni s dalekoga Levanta. Zbog velikih financ. gubitaka mletačka je vlada nastojala spriječiti nezakonito trgovanje duhanom uvođenjem nadzora s pomoću pom. milicije (militia marittima), čije su lađe patrolirale na zapadnoistar. obali, napose ispred Rovinja, Dajle, Kopra, Pirana i Milja. Javljali su se i pokušaji sadnje duhana u Istri. − D. se prodavao u listovima i u prahu, a najbolja se vrsta nazivala soprafino. Nosio se u maloj kutiji (škatulji) ili tabakeri od roga (tabacchiera di corno). Uživatelji su duhan pušili, tj. udisali dim iz cigare ili lule, žvakali ili šmrkali. Iako je konačnim suzbijanjem krijumčarenja i uvođenjem državnoga monopola duhanu znatno porasla cijena, ostao je tradicionalno ukorijenjen u istarskome ranonovovjekovnom i suvremenom društvu.

LIT.: M. Bertoša, Neki podaci o krijumčarenju (i uzgoju) duhana u Istri u XVIII. stoljeću, Problemi sjevernog Jadrana, Zbornik Zavoda za povijesne i društvene znanosti JAZU, 1988, 6; F. Bianco, La frontiera come risorsa: Il contrabbando di tabacco nella Repubblica di Venezia in età moderna, Mobilité spatiale et frontières – Räumliche Mobilität und Grenzen, Zürich 1998.
M. Bertoša