Dudov svilac

Dudov svilac (dudov prelac, sviloprelja; lat. Bombyx mori L.), leptir iz porodice pravih prelaca ili svilaca. Njegova se gusjenica zakukulji u čahuru što je isplete od vrlo tanke (10–20 mikrona) neprekinute svilene niti, dužine do 2000 m, koju proizvede obilnim slinjenjem. Odmatanjem tih čahura (kokona, galeta) dobiva se nit za proizvodnju svile. Svilac je podrijetlom iz Kine i Japana, a u Europu je dovezen preko Perzije i Male Azije tzv. putovima svile, koja se uvozila s Istoka.

U jugoistočnoj se Europi počinje uzgajati već u VI.st., a u Istri sred. XVI.st. Njegov je uzgoj uvjetovan uzgojem bijeloga (Morus alba) i crnoga (Morus nigra) duda (murve). Potrebno je oko 1500 kg dudova lišća za uzgoj unce jajašaca (oko 30 g) do stupnja učahurivanja, tj. za oko 100 kg kokona. U Istri se sred. XIX.st. i na poč. XX.st. uzgojem svilca bavilo starije seosko pučanstvo i djeca. Uzgajivači su bile gotovo sve pučke škole i mnogi župni uredi. U 24 pučke škole uzgoj svilca bio je 1870. obveznim predmetom poduke. O važnosti te izrazito ekološke gosp. djelatnosti govorilo se i na trodnevnom kongresu uzgajivača dudova svilca u Beču 1867., na kojem je Istru zastupao markiz Polesini iz Poreča. Prema izvješću pokrajinskoga sabora u Poreču u dijelu Istre otkupljeno je 1904. 10 vagona čahura (po cijeni 1,71 kruna po kg). No, s pojavom umjetnih vlakana (oko 1913) počinje u Europi nagli pad prirodnoga svilarstva. Prema podatcima iz Pučkoga prijatelja svj. je proizvodnja umjetne svile 1923. iznosila 44000 t, a prirodne svile tek 34000 t. U Italiji je 1933. proizvedeno 217 t čahura. Prirodno se svilarstvo donekle obnovilo u Istri između I. i II. svj. rata, kad je tal. država težila za gosp. autarhijom nakon sankcija koje joj je nametnula Liga naroda zbog rata u Etiopiji. O negdanjem uzgoju svilca u Istri svjedoče još plodni stoljetni dudovi.

F. Putinja