Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru, udruga za razvitak hrvatskog i slovenskog školstva u Istri »na narodno-katoličkom temelju«, utemeljena 24.II.1893., kad je Carsko i kraljevsko namjesništvo odobrilo njezina pravila.

Prvo sjedište imala je u Puli, a prvi predsjednik bio je Dinko Trinajstić. Izraz je hrvatskoga narodnog preporoda Istre i njegovih prosvjetnih težnja. Iako su odredbe školskih zakona iz 1869. o nastavnom jeziku u školama bile sasvim jasne, u praksi je Pokrajinsko školsko vijeće često samovoljno, ne vodeći računa o nacionalnoj strukturi djece, donosilo odluke o talijanskom jeziku kao nastavnom jeziku u većinskim, pa i izrazito hrvatskim mjestima. S druge strane, da bi se umanjio nedostatak broja državnih pučkih škola, stvorena je, po uzoru na slične češke i slovenske primjere, privatna udruga koja je osnivala svoje škole i brinula se o njihovoj kadrovskoj i materijalnoj opremljenosti.

Nakon utemeljenja udruga je viđenijim osobama iz kulturnog i političkog života u Istri i Hrvatskoj poslala okružnicu s programom djelovanja, pa su na njezinu adresu stizali novčani prilozi – među prvim i izdašnijim onaj biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1.000 forinti).

Nova pravila donesena su 1894., i po njima je Družba imala ravnateljstvo od 9 članova. Članovi su se dijelili na utemeljitelje, podupiruće, redovite i izvanredne. U mjestima gdje bi se prijavilo 20 članova mogla se osnovati podružnica. Na prvoj godišnjoj skupštini u Opatiji 4.II.1894. za predsjednika je izabran Dinko Vitezić, koji je na toj dužnosti ostao do 1901. Već prije te skupštine Družbino ravnateljstvo predložilo je ravnateljstvu slovenskog Društva sv. Ćirila in Metoda ujedinjenje u jedinstveno društvo, ali je prijedlog odbijen s obrazloženjem da bi ujedinjenje više štetilo nego koristilo. U slovenskom je dijelu Istre ostvarena bliska suradnja, pa je tako istarska Družba otvorila nekoliko slovenskih pučkih škola, a na terenu se rad slovenskih i istarskih podružnica često isprepletao i nadopunjavao. U Kopru su primjerice oba društva osnovala pet pučkih škola, od kojih su tri bile slovenske.

Kada se zbog poodmakle dobi Vitezić zahvalio na dužnosti predsjednika, na njegovo je mjesto izabran Vjekoslav Spinčić. U ravnateljstvo su birani ugledni hrvatski političari iz Istre: Matko Laginja, Andrija Stanger, Vinko Zamlić i dr. Dugogodišnji tajnik bio je Viktor Car Emin, koji je u knjizi Moje uspomene na »Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru« (1953.) iznio sjećanja na njezino djelovanje.

Najveći dio prihoda Družba je dobivala iz donacija: Klub ćirilo-metodskih zidara u Zagrebu priređivao je različite akcije radi prikupljanja pomoći, a pojedinci bi Družbi ponešto ostavljali u oporukama. Od 1895. prodavale su se Družbine žigice s natpisom »Bog i Hrvati« pa potom i drugi proizvodi prodajom kojih su se namicala potrebna sredstva. Jedan od izvora prihoda bile su i Družbine podružnice, članovi kojih su plaćali godišnju članarinu. Do 1903. osnovano je 47 podružnica, neke s više od 80 članova. Sve su djelatnosti bile podvrgnute osnovnom cilju – otvaranju hrvatskih škola u Istri; 1910. bilo ih je 38, s 3.200 učenika, a do godišnje skupštine u Lignju kraj Lovrana 14.VI.1914. otvorene su 43.

Kulturno-prosvjetni rad prekinuo je I. svjetski rat, a djelatnost Družbe usmjerena je na pomoć gladnima i zbrinjavanje izbjeglica. Nakon rata i uspostave talijanske vlasti sve su hrvatske škole zatvorene. Vodstvo Družbe sklonilo se u Kraljevinu SHS, a učiteljima je bilo preporučeno da ostanu kako bi bili spremni ako se škole ponovno otvore. Dolazak fašizma na vlast 1922. označio je kraj iluzija istarskih Hrvata o obećanu poštovanju njihovih nacionalnih prava. Kako bi vratila dugove posujilnicama te tako spasila te hrvatske ustanove, Družba je počela prodavati zgrade, a 1929. fašistička je vlast na njezino čelo imenovala povjerenika, koji je likvidirao preostalu Družbinu imovinu. Time je završio rad jedne od najvažnijih preporodnih ustanova istarskih Hrvata.