Drugi svjetski rat, vojni sukob 1939.–45. između Sila osovine ili Trojnoga pakta (Njemačka, Italija, Japan, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Finska) i Saveznika (Velika Britanija, Francuska, SSSR, SAD i dr.).

Istra je početak rata dočekala pod fašističkim režimom (fašizam) kao dio Kraljevine Italije, koja je već 1936. s Njemačkom stvorila Osovinu Berlin–Rim te anektirala Etiopiju i pridružila je svom kolonijalnom posjedu u Africi (Eritreja, Somalija). U talijanskim su postrojbama tada kao talijanski građani bili i istarski Hrvati i Slovenci. U travnju 1939. Italija je zauzela Albaniju. U lipnju 1940. napala je Francusku, u rujnu sklopila Trojni pakt s Njemačkom i Japanom, a sljedećega mjeseca doživjela neuspjeh u napadu na Grčku. U Africi su njezine čete upale u Sudan, Keniju i Egipat. Trojnom su paktu iste godine pristupile Mađarska, Rumunjska i Slovačka (njemački protektorat), a 1941. Bugarska i Jugoslavija. Potpisivanje Protokola o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu (25.III.) dovelo je do državnog udara (27.III.) koji je bio izgovor za napad Trećega Reicha. U napadu na Jugoslaviju (6.IV.) sudjelovale su i talijanske snage. Italija je anektirala dio hrvatske obale, Gorski kotar i dio Slovenije te okupirala veliki dio jadranskoga zaleđa. Istodobno je sudjelovala u osnivanju i proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (10. IV.) kao njemačko-talijanskoga protektorata.

Odmah nakon izbijanja rata započela je organizacija otpora okupatorskim snagama, u čemu je vodeću ulogu ubrzo preuzela KP Jugoslavije. Zbog složenih se okolnosti organizacija narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP) u Istri, kao talijanskom teritoriju, odvijala uz početne teškoće. Stajalište hrvatskih i slovenskih komunista o borbi za priključenje Istre budućoj jugoslavenskoj zajednici nije u početku nailazilo na odobravanje KP Italije, što je otežavalo razvijanje mreže NOP-a, posebno u nekim dijelovima Istre. Članovi KP Hrvatske aktivno su 1941. radili na ujedinjavanju antifašistički orijentiranoga hrvatskog stanovništva u jedinstven pokret, no njihovo je djelovanje otežavala gusta mreža postaja talijanskih karabinjera, financa i vojnika. Talijansko-jugoslavenska granica bila je dobro utvrđena, što je otežavalo komunikaciju između Istre i zaleđa. Budući da nisu imale povjerenja u Hrvate i Slovence u svojim postrojbama, talijanske su ih vlasti s te granice uklonile već 1940. Tada su duž granice raspoređene divizije Lombardia i Bergamo, iz Pule je povučen 74. pješački puk, a 57. i 5. topnički puk stavljeni su u stanje pripravnosti. Uveden je nadzor poštanskog i telegrafskog prometa, a u pograničnim je općinama uveden policijski sat. U travnju 1941. iz političkih je razloga u talijansku vojsku unovačeno oko 5.000 Istrana, bez obzira na godište, a svrstani su u specijalne radne bataljune, smještene mahom u južnoj Italiji kako bi predstavljali što manju opasnost. Do ožujka 1943. broj Hrvata i Slovenaca u tim se bataljunima popeo na oko 25.000. Ipak, otpor se razvijao, pa je talijanski generalštab u lipnju 1942. osnovao 23. armijski korpus za borbu protiv pripadnika NOP-a u Istri.

Krajem kolovoza 1942. u Gorskom je kotaru osnovana Prva istarska partizanska četa »Vladimir Gortan«, koja je odmah upućena u Istru. Veliku prekretnicu u ratu donijeli su događaji 1943. Kapitulacija njemačkih i talijanskih snaga u Africi (12.V.) i savezničko iskrcavanje na Siciliji (10.VII.) doveli su do svrgavanja Mussolinijeve vlade (25.VII.) i kapitulacije Kraljevine Italije (8.IX.). U rujnu je u Istri započeo opći ustanak, koji zbog svoje masovnosti nije mogao biti pod potpunim nadzorom NOP-a. Razoružano je oko 8.600 talijanskih vojnika, kojima valja dodati jedinice karabinjera i fašista. Pod oružjem se našlo oko 10.000 Istrana, te je do 11.IX. oslobođen gotovo cijeli poluotok, osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Vlast preuzimaju narodnooslobodilački odbori, a u nekim mjestima Komiteti javnoga spasa (Comitato di salute pubblica). Istoga je mjeseca Pazinskim odlukama i odlukom ZAVNOH-a proglašeno sjedinjenje Istre s Hrvatskom, a sličnu je odluku za Slovensko primorje donio Vrhovni plenum OF Slovenije. U Pazinu su osnovani Pokrajinski NOO za Istru, Operativni štab za Istru te Prva istarska brigada »Vladimir Gortan«, koja je u okolici Vodnjana vodila borbe s neprijateljskim jedinicama koje su dolazile iz smjera Pule.

Međutim, prema prijašnjem planu njemačkog zapovjedništva za slučaj kapitulacije Italije, II. oklopna armija krenula je u potiskivanje partizanskih snaga. Njemačke su jedinice potkraj rujna izbile na prostor između Čabarske Police i Klane te stvorile povoljne uvjete za prodor u Istru. Snage 2. SS oklopnoga korpusa početkom listopada 1943. razbile su neiskusne postrojbe NOV-a. Oklopne SS divizije »Adolf Hitler« i »Hermann Göring« te 44. i 71. pješačka divizija prodirale su iz Trsta zapadnom Istrom prema Pazinu i Puli, iz smjera Rijeke na Učku, te iz Pule prema Barbanu i Labinu. Njemačkim se snagama pridružila talijanska fašistička postrojba Decima Mas. Partizanske snage nisu se uspjele izvući, te su u sedmodnevnim borbama imale više od 2.000 poginulih. Njemačke su postrojbe ubile oko 500 i uhitile oko 1.200 civila, u logore odvele više stotina ljudi te uništile više stotina kuća. Treći je Reich Istru uključio u novoosnovano Jadransko primorje, operativno područje izravno podređeno Berlinu, a 1.X.1943. na sjeveru Italije proglasio Talijansku Socijalnu Republiku, kojoj nije priznao ovlasti nad Istrom, kao ni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je po kapitulaciji Italije proglasila ništetnim svoje ugovore s propalim fašističkim režimom. U novim se okolnostima polako obnavlja rad NOO-a i konsolidiraju istarske partizanske snage u Gorskom kotaru. One su zbog likvidacije njemačkog uporišta u Lupoglavu, napada na kolonu kraj Šapjana i ugrožavanja prometa na pruzi Rijeka – Ilirska Bistrica – Kastav, izazvale u proljeće 1944. njemačke jedinice na napad, ali su se na vrijeme povukle, pa je njemačka akcija propala. Radi odmazde njemačke su postrojbe spalile više mjesta u sjeveroistočnoj Istri (Vranja, Brest, Studena, Mala i Vela Učka, Brgudac, Vodice), među njima i Lipu (30.IV.), gdje su ubili 285 civila.

Tijekom 1944. jačaju sve institucije i organizacije NOP-a, jača ilegalni rad na okupiranom teritoriju te se osnivaju nove postrojbe, među kojima i Četrdesettreća divizija (Istarska). Ljeto 1944. bilo je vrlo uspješno za pokret, jer su tada osvojeni garnizoni Pićan, Gračišće, Šumber, Sveta Nedelja, Istarske toplice i dr. Snage Operativnoga štaba za Istru činilo je u srpnju 1944. gotovo 5.000 vojnika. Međutim, kad je njemačko zapovjedništvo saznalo za mogućnost anglo-američkog desanta na Istru, pojačalo je svoje snage. U drugoj polovici 1944. njemačke i kvislinške snage pod zapovjedništvom 97. armijskoga korpusa u Istri narasle su na oko 30.000 vojnika (237. pješačka divizija, dva puka obalnoga topništva, 10 baterija mornaričkoga topništva, dva SS puka, nekoliko samostalnih bataljuna, policijski bataljun »Bozen«, oko 2.000 četnika kojima se pridružilo 5.000 pripadnika Srpskoga dobrovoljačkoga korpusa i druge kvislinške jedinice). Po cijelom su poluotoku te snage poduzimale lokalne ofenzive, praćene brojnim zločinima, što je gotovo onemogućilo djelatnost NOV-a, postrojbe kojega su se povukle u Gorski kotar, Hrvatsko primorje i slovensko zaleđe Istre. Na poluotoku su ostale samo male partizanske skupine.

Njemačke postrojbe počele su zimi 1944./45. primjenjivati taktiku iznenadnih napada, pa su samo na Poreštini u siječnju 1945. ubile 105 aktivista NOP-a. U proljeće 1945. Istri su se, u sklopu završnih operacija JA, iz smjera Like, Gorskoga kotara i Hrvatskoga primorja počele približavati snage IV. armije. Sredinom travnja njemačke su se snage koncentrirale s obje strane stare talijansko-jugoslavenske granice kako bi na crti Rijeka–Klana spriječile prodor JA u Istru i prema Trstu (riječko-tršćanska operacija IV. armije). Tijekom Riječke bitke dijelovi 9. divizije oslobodili su Cres i Lošinj (20. i 21.IV.), a 3. brigada 43. divizije prodrla je sa sjevera kroz njemačku crtu obrane u Istru (20.IV.). S Cresa je JA izvela desant na istočnu obalu Istre te su se prethodnice 9. divizije iskrcale kraj Brseča (24./25.IV.), a Kvarnerski odred mornaričkoga pješaštva u Mošćeničkoj Dragi (29.IV.). Glavnina tih snaga krenula je prema Puli. Sjeverno od Istre tri su divizije JA u okruženju držale njemački 97. korpus (28.IV.), a tri divizije uputile su se prema Trstu te ga zauzele (1.–2.V). Prva brigada 43. divizije djelovala je u srednjoj Istri i oslobodila Pazin (7.V.). Njemački je 97. korpus opkoljen, te je kapitulirao kraj Ilirske Bistrice (7.V.). Najveći otpor pružale su njemačke snage u Puli, koje su na Muzilu očekivale evakuaciju. Garnizon je prisiljen na predaju, te je zarobljeno oko 2.200 vojnika (8.V.). Dok su članovi NOO-a organizirali i preuzimali vlast, snage JA izbile su na Soču, što će imati značajnoga utjecaja na mirovne pregovore i određivanje novih državnih granica na širem istarskom području. (Londonska konferencija)

http://www.secondworldwar.co.uk/

http://www.worldwar-2.net/