Dominikanci

Dominikanci (lat. Ordo praedicatorum, krat. OP: Red propovjednika, bijeli fratri), kat. propovjednički red što ga je utemeljio sv. Dominik de Guzmán 1206. u Toulouseu. Prihvatili su Pravilo sv. Augustina. Halje su im bijela tunika i crni plašt. Na II. općem zboru (kapitulu) reda, održanome 1221. u Bologni pod predsjedanjem sv. Dominika, donesena je odluka o osnivanju samostana u Hrvatskom i Ugarskom Kraljevstvu.

Ta je misija povjerena Pavlu Dalmatincu, pravniku i teologu bolonjskoga sveučilišta, koji je s Poljakom Sadokom i još trojicom redovnika utemeljio prve zajednice na hrv. prostoru (Zagreb, Virovitica). Dominik je 1221. propovijedajući na području Veneta došao do granica istar. poluotoka. Na kraju te godine d. se nastanjuju u Kopru (prve samostane u Istri osnivala je Donjolombardska provincija Lombardia inferior), a u stoljećima mlet. prevlasti nad istar. primorjem spominju se njihovi samostani u Novigradu, Poreču (ukinut 1806), na Brijunima i Verudi (1536), u Rijeci (1477) i na Trsatu (prije 1491). God. 1380. istar. su samostani uključeni u novoosnovanu Dalmatinsku dominikansku provinciju, ali je koparski samostan već 1392. vraćen u sastav Donjolombardske provincije, a verudski, riječki i trsatski uključeni su u doba tur. ratova u XVI. st. u Hrvatsku dominikansku kongregaciju, koju su činili samostani Hrvatskoga primorja, Gorskoga kotara i Like. Zbog posebnih kulturnopov. okolnosti d. se u hrv. zemljama usmjeruju prema ekumenskom idealu zbližavanja kršć. Istoka i Zapada. Još u XIII. st. samostane uz obalu od Istre do Dubrovnika posjećuju dominikanski misionari (Fratres peregrinantes) iz zap. Europe na proputovanju za Istok. Svaka je dominikanska zajednica imala samostanskoga lektora, koji je kandidate reda, u starije doba i svjetovnjake, poučavao u slobodnim vještinama (artes liberales), a od XIV. st. svi su samostani obvezni imati knjižnicu. U doba reformacije istar. su se d. zauzimali za kat. obnovu. Propovijedi i liturgiju obavljali su na hrv. jeziku, posebno djelujući među tzv. novim stanovnicima hrvatskoga i arbanaškoga jezika, zatim organizirajući kruničarska bratstva i dr. Porečki su d. u XVIII. st. vodili mjesnu gimnaziju, filozofski studij i u kršć. prosvjetiteljskom duhu poticali susrete školovanih građana. Francuske su okupacijske vlasti nakon zauzeća dijela mlet. Istre 1806. zatvorile mnogobrojne samostane i ukinule bratovštine, među kojima i dominikanski samostan u Poreču, posljednju oazu stoljetnoga plodonosnoga apostolskoga i kult. djelovanja dominikanaca u Istri.

LIT.: A. Zaninović, Pogled na apostolsko-znanstveni rad dominikanaca u hrvatskim zemljama, Bogoslovska smotra, 1917, 8, 3; F. Šanjek, Dominikanci u našim krajevima, ibid., 1966, 36, 3–4; S. Krasić, Hrvatska dominikanska kongregacija (1508–1587), ibid., 1971, 41, 2–3; isti, Regesti pisama generala Dominikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392–1600), Arhivski vjesnik, 1974–75, 17–18 i 1978–79, 21–22; D. Nežić, Dominikanci u Poreču, Istarska Danica, 1986; F. Šanjek, Dominikanci u Rijeci i Hrvatskom primorju, Sveti Vid (zbornik, Rijeka 2003), 8.
F. Šanjek

http://www.dominikanci.hr/