De Franceschi, Carlo, političar i povjesničar (Gologorica, 17.X.1809. – Gologorica, 8.I.1893.).

Istaknuti je član obitelji koje su članovi do druge polovice XX. st. ostavili značajan trag u istarskoj kulturi, umjetnosti, političkim i etnokulturnim prilikama. Gimnaziju je pohađao u Rijeci i Kopru, a pod očevim je pritiskom nastavio studij prava u Gradcu (Graz), gdje su ojačala njegova protuaustrijska stajališta. Nakon povratka u Istru 1832., uz pravnički i odvjetnički rad, raste njegova politička djelatnost, koja izaziva pozornost policije: u Rovinju potajno okuplja protuaustrijski orijentiranu istarsku mladež (u tom duhu izdaje i bilten). Istodobno počinje proučavati istarske prošlost i u Trstu se povezuje s Pietrom Kandlerom. Od tada usporedno traju i u svemu se prožimaju njegov politički i stručno-znanstvenoistraživački rad.

Na izborima 1848. izabran je kao zastupnik pazinskog okružja u Ustavotvornu skupštinu, gdje je, uz Antonija Madonizzu, Michelea Fachinettija, Francesca Vidulicha i Giuseppea Vlacha, predstavljao Istru. Oni su odbili ulazak Istre u Njemačku Konfederaciju, a De Franceschi je u Beču iste godine objavio polemični članak dokazujući »talijanstvo Istre« (Per l’italianità dell’ Istria). Polemika se nastavila i kada je rad Skupštine preseljen u Kroměříž. De Franceschi je snosio posljedice zbog svojih nastojanja pa je, stekavši epitete »Mazzinijeva apostola«, »istarskoga separatista« i »državnoga provokatora«, prilikom reforme sudstva u Monarhiji (1854.) ostao bez posla i bio prisiljen povući se u Gologoricu, a zatim se preseliti u Rijeku, gdje je dobio mjesto u uredu odvjetnika Thierryja.

Obnova ustavnosti i raspisivanje izbora za istarski Pokrajinski sabor (1861.) još su ga jedanput, sada kao saborskoga tajnika, uveli u politički život. Kada je Sabor ubrzo ukinut, De Franceschi se u potpunosti posvetio proučavanju prošlosti, prikupljanju građe, pisanju članaka i rasprava. Za tisak je priredio Kandlerova arhivska vrela o povijesti Motovuna (Notizie storiche di Montona, 1875.) i Pule (Notizie storiche di Pola, 1876.), a zatim i svoj glavni rad L’Istria – note storiche (1879.), prvi cjelovit i kompleksan prikaz istarske povijesti. Analizom talijanskog prijevoda teksta listine Istarski razvod kanonika Giovannija Snebala iz 1548. pokušao je osporiti njegovu vjerodostojnost (Studio critico sull’istrumento della reambulazione di confini del 5 maggio 1325, indizione VIII, tra il patriarca d’Aquileia Raimondo della Torre col mezzo del suo marchese d’Istria Guglielmo di Cividale, il conte Alberto di Gorizia ed Istria ed i Veneziani, Archeografo Triestino, 1884., 9). Prikupljajući građu i tražeći mišljenje pojedinih poznavatelja glagoljice i istarskih srednjovjekovnih prilika dopisivao se s P. Kandlerom, Giovannijem Koblerom, Jakovom Volčićem, Šimom Ljubićem i dr.

Posmrtno su izašle Memorie autobiografiche (Archeografo Triestino, 1925.–26., 3, 12), koje je priredio njegov sin Camillo, a 1989. i u hrvatskom prijevodu. Kao povjesničar De Franceschi je smatrao da istarsku prošlost valja istraživati u najsitnijim pojedinostima i upoznati ju iznutra, no kao političar zanemarivao je krupne povijesne činjenice te one iz onodobne istarske zbilje. Prvi je među istarskim talijanskim intelektualcima upozorio da »slavenski« (hrvatski i slovenski) element teži vlastitoj kulturnoj i političkoj afirmaciji.