Čakavsko narječje u Istri, skupina dijalekata čakavskih narječja hrvatskoga jezika koji su se razvili i udomaćili u Istri.

Prije migracija izazvanih prodorom Osmanlija na Balkan u XIV. st u Istri su postojala dva autohtona čakavska dijalekta: ekavski, u kojem se razlikuju središnjoistarski i sjeveroistočni istarski, s pazinskim, labinskim, žminjskim i boljunskim govorima, te buzetski dijalekt.

Na kraju XV. st. i u XVI. st. pojačavaju se seobe. Uz potporu mletačkih vlasti mnogi migranti dolaze u Istru, opustošenu unutrašnjim ratovima i pošastima. Doseljenici, uglavnom iz južnijih dijelova Hrvatske te Like i Krbave, koji su se naselili na prostore bez stanovništva ili na one s manjim brojem starosjedilaca, prenijeli su u Istru nove dijalekte južnije provenijencije. Među tima: 1) ikavsko-ekavski dijalekt, odnosno sjeverozapadni istarski poddijalekt južnog ikavskoga dijalekta, u kojem su dobro očuvane jezične značajke ikavske čakavštine Šopota, Benkovca i Zemunika u zadarskoj okolici; 2) ikavsko-ekavski dijalekt, odnosno nekoliko skupina govora s različitih prvotnih prostora središnjega ikavsko-ekavskoga dijalekta: opatijskokraška skupina (govori Muna Velih, Muna Malih, Pasjaka, Šapjana i Brdca) podrijetlom iz Like i Krbave, čepićka skupina u klinu koji se proteže od zaleđa Učke do Pazina (otkrio ju je i opisao Mieczysław Małecki, ali joj podrijetlo nije poznato) te nedavno otkrivene tri skupine u Ceranšćini, Mrkošiću i Boškariji južno i jugoistočno od Žminja, također nepoznata podrijetla; 3) u jugozapadnoj Istri i u Vodicama novi je istarski ikavski štakavsko-čakavski postmigracijski dijalekt složene strukture u kojoj glavni jezični sloj čine značajke ikavske čakavštine iz zadarskoga zaleđa, ali su održane i značajke asimiliranih ikavskih štakavskih štokavaca podrijetlom iz makarskoga (podbiokovskoga) kraja, koji su u Istru stigli u migracijskome valu s čakavcima ikavcima, a u većem ili manjem broju i jezične značajke starosjedilačkih čakavaca ekavaca.

Zanimanje za istarske čakavske idiome javlja se na kraju XIX. st., a pojačava se na početku XX. st., kada Rudolf Strohal i Ivan Zgrablić u svojim raspravama daju prve pokušaje opisa jednoga mjesnoga govora. Godine 1912. Aleksandar Belić započeo je zajedno s Baudouinom de Courtenayem opsežnija istraživanja govora u Istri. Obuhvatio je gotovo cijelu Liburniju, znatan dio središnje Istre (Labin, Sv. Nedelja, Čepić, Gračišće, Žminj, Pazin) te Grdoselo, Kanfanar i Premanturu. Ta istraživanja, međutim, nisu pružila cjelovitu dijalektnu sliku Istre. Prvu cjelovitu klasifikaciju i znanstveni opis svih govora u Istri, poglavito čakavskih dijalekata (posebice vodičkoga), sastavio je 1916. Josip Ribarić. U raspravi O istarskim dijalektima: razmještaj južnoslovenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkoga govora (Pazin 2002.) govore u Istri dijeli na romanske i južnoslavenske. Južnoslavenske dijeli na one starosjedilačkoga i one došljačkoga stanovništva. Među »južnoslavenske dijalekte« starosjedilačkoga stanovništva ubraja: kajkavski dijalekt istarskih Slovenaca, kajkavsko-čakavski prijelazni dijalekt i sjevernočakavski dijalekt starosjedilačkih Hrvata u Liburniji i središnjoj Istri. Dijalekti su došljačkoga stanovništva: pretežno ikavski čakavski dijalekt na kraškoj visoravni, ikavsko- -južnočakavski dijalekt, štokavsko-čakavski prijelazni dijalekt tzv. Slovinaca. Došljačkim idiomima pripada i crnogorski jekavsko-štokavski dijalekt Peroja.

Drugi, opsežan znanstveni opis istarskih idioma objavio je u Krakovu 1930. M. Małecki u raspravi Przeglᾳd słowiańskich gwar Istrji (sažeti pregled istraživanja objavio je 1935. na hrvatskom jeziku). Govore u Istri dijeli na tri osnovne skupine: čakavsku, štokavsku i slovensku. Čakavska skupina obuhvaća: liburnijske govore (Liburnija); središnje govore s tipovima: žminjsko-pazinskim, labinskim, boljunskim; čepićki govor (okolica Čepićkoga jezera); ćićki govor s munskim tipom (Velike Mune i Male Mune) i govorom Skadanjšćine. U štokavskoj skupini razlikuje tri tipa govora: vodnjanski, ćićki i perojski. Slovenska skupina obuhvaća čiste slovenske govore s tipovima: dekanskim, pomjanskim u sjeverozapadnoj Istri i slovensko-čakavskim u okolici Buzeta i južnom dijelu Ćićarije.

Uzevši kao kriterij raspodjele čakavskih dijalekata refleks jata (ě), starohrvatske konsonantske skupine št\', žd\' i naglasak (ali samo uvjetno, jer se naglasak ne podudara s jatom), Dalibor Brozović podijelio je čakavsko narječje na šest dijalekata, od kojih se njih pet prostire u Istri:

Buzetski ili (gornjomiranski dijalekt) govori se u sjevernom dijelu kopnene Istre. Zbog neposredne blizine granice sa Slovenijom on ima i specifičnih veza sa slovenskim jezikom. Uz druge specifičnosti u vokalizmu čuva jat kao poseban fonem ẹ, a umjesto upitno-odnosne zamjenice ča govori se kaj.

Jugozapadni istarski ili štakavsko-čakavski dijalekt migracijski je ikavski dijalekt s prvotnim staništem u Dalmaciji. Teritorijalno je najrašireniji: proteže se zapadnom istarskom obalom južno od donje Mirne, a pripada mu i vodička oaza u sjeveroistočnoj Istri. U idiomima krajnjega juga zapadne obale (premanturski tip) veći je udio štokavskih elemenata. Upitno-odnosna zamjenica što glasi ča.

Sjevernočakavski ili ekavskočakavski dijalekt jedan je od najstarijih tipova čakavskog narječja. Pripadaju mu istočnoistarski govori od ušća Raše na sjever, okolica Žminja i pazinski kraj u srednjoj Istri.

Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski čakavski dijalekt najraspršeniji je među čakavskim dijalektima. Govori se na otocima od Krka i Lošinja do Ugljana i Dugog otoka, na kopnu od Kraljevice do Novoga Vinodolskoga, a zahvaća još i Senj. Pripadaju mu i svi govori u unutrašnjosti, lički i pokupski, a također i najveći dio Gradišća. Prema Ribariću, tim dijalektom govore žitelji Velih i Malih Muna, Maloga Brguda, Lipe, Rupe, Šapjana, Pasjaka i Brdca te u još sedam slovenskih mjesta: Obrovu, Podgradu, Račicama, Podbižama, Staradu, Poljanama i Skadanjšćini. Iva Lukežić čakavski ikavsko-ekavski dijalekt identificira na Opatijskome krasu i u unutrašnjosti Istre zapadno i jugozapadno od Učke. Prvu skupinu ikavsko-ekavskih govora nalazi u šest sela (kao i Ribarić), ali ne i u mjestima Lipa, Rupa i Brce. Drugu skupinu od dvadesetak sela, koju je M. Małecki nazvao »čepićkom«, čine govori na prostoru iza Učke, unutar granice kojoj je na sjeveru Šušnjevica, na istoku Kožljak, na jugozapadu Milotski Breg, a na zapadu Zarečje.

Južnočakavski ili ikavskočakavski dijalekt govori se na otocima od Pašmana na zapadu do Korčule i Visa na istoku, na čakavskom dijelu poluotoka Pelješca te na dalmatinskom kopnu od Novigrada i Privlake do ušća rijeke Cetine. Migracijski govori toga dijalekta nalaze se u sjeverozapadnoj Istri između donje Mirne i Dragonje, s jednim pojasom južno od Mirne, a pripada im i južno Gradišće.

Do kraja XX. st. radom mnogobrojnih istraživača, poglavito Mate Hraste, D. Brozovića, Božidara Finke, Milana Moguša, Petra Šimunovića, nastao je niz opisa mjesnih govora, utvrđeni su svi dijalekti u Istri i njihove granice, izrađena je nova dijalektna karta. Istraživanjem M. Hraste određene su granice i opisani jugozapadni istarski ili štakavsko-čakavski dijalekt te sjeverozapadni ikavski. Ta su dva dijalekta najmanje istražena. Od 1980-ih opisano je nekoliko mjesnih govora (Marčana, Krnica, Rakalj, Medulin, Premantura, Štokovci, Bibići) ili skupina mjesnih govora (govor Barbanštine – Lina Pliško, Rovinjštine – Branimir Crljenko). Buzetski ili gornjomiranski dijalekt opisao je P. Šimunović. Iz toga su doba i istraživanja nizozemske dijalektologinje Janneke Kalsbeek te Josipa Lisca. Sintetska rasprava uz Čakavsko-njemački rječnik P. Šimunovića i Reinholda Olesha upotpunjuje sliku svih dijalekata u Istri. Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski dijalekt opisala je Iva Lukežić. Spoznaje o tom dijalektu u Istri proširile su Orijana Matika Paus, Nada Peršić i Silvana Vranić, koja je dala i cjelovit opis sjevernočakavskog ili ekavsko-čakavskog dijalekta i njegovih četiriju poddijalekata.