Combi, Carlo Francesco Giovanni, pravnik, političar i proučavatelj povijesti (Kopar, 27.VII.1827. – Venecija, 11.IX.1884.).

Nakon školovanja u koparskoj gimnaziji i liceju u Padovi, studija u Đenovi (1850.) i potvrde diplome u Paviji (1853.) postao je odvjetnički pripravnik u Trstu (u kancelariji dr. Giuseppea Millanicha). Našao se ondje u krugu povjesničara okupljenih oko Pietra Kandlera. Premda je time dobio poticaj za proučavanje prošlosti (što ga je privlačilo od najranije mladosti), u prvome je redu nastavio svoju potajnu političku i javnu publicističku djelatnost povezanu s političkim nastojanjima talijanske liberalne nacionalne i nacionalističke inteligencije.

Tijekom boravka u Đenovi, Milanu, Padovi i Rijeci (1849.–56.) objavio je niz članaka, surađivao u rječniku Dizionario corografico dell’Europa i napisao Saggio di storia antica per la gioventù, obavivši time pripremne radove za izdavanje almanaha La Porta Orientale, značajnog za talijanski nacionalno-politički program. Ondje je objavljivao povijesno-kulturološke priloge (npr. Dell’unità naturale della provincia, Notizie storiche intorno alle saline dell’Istria, Scuole serali in Istria), kojima je nastojao pokazati kako se u Istri sve uklapa u kontinuitet »talijanstva«: od Rimskoga Carstva, preko srednjeg vijeka i mletačkog razdoblja do nastojanja talijanske inteligencije da na tom kontinuitetu ustraje.

Prilozi objelodanjeni u trima godištima almanaha (1857.–59.) bili su najava protuaustrijski usmjerenoga programa Tajnoga nacionalnog odbora za Trst i Istru (Comitato nazionale segreto per Trieste e l’Istria), čiji je Combi bio član. P. Kandler kritički se izražavao o almanahu. Kad je Combi 1864. objavio nepotpisani pregled znanstvenih, stručnih i publicističkih radova o Istri (Saggio di bibliografia istriana), Kandler se ponovno oglasio negativnim mišljenjem, što je Combija duboko uvrijedilo i potpuno ohladilo njihove odnose. Sumnje koje je izazvao svojim radom dovele su do gubitka radnoga mjesta u koparskom liceju, nakon čega se, u promijenjenim uvjetima nakon 1861., uključio u djelovanje Središnjega venetskoga političkog odbora (Comitato politico centrale veneto).

Combijeva nacionalno-politička nastojanja oko isticanja prava netom ujedinjene Italije na Austrijsko primorje prožimala su se s proučavanjem prošlosti. Tako je nastao Prodromo della storia dell’Istria, uvod u istarsku prošlost od prapovijesti do pada Mletačke Republike 1797. Svoju je djelatnost pojačao 1859.–66., kad je došao na čelo Tajnoga nacionalnog odbora za Trst i Istru. Promicanje (veliko)talijanskih ideja svrnulo je na njega pozornost austrijske policije, pa je, pod prijetnjom izgnanstva u utvrdu Temišvar, u proljeće 1866. morao napustiti Kopar. Uključio se tada u rad istarsko-tršćanske emigracije u Torinu i Milanu te objavio niz politički intoniranih članaka (Etnografia dell’Istria, La frontiera orientale d’Italia e la sua importanza, Importanza delle Alpi Giulie e dell’Istria orientale), a sudjelovao je i u političkim pokušajima iskorištavanja europskih prilika za talijansku vojnu invaziju Istre.

Nakon poraza talijanske vojske kraj Custoze i mornarice kraj Visa (1866.), uputio je apel (Apello degli Istriani all’Italia) u kojemu je istarske Hrvate i Slovence proglasio narodima bez povijesti i pozvao ih da prihvate talijansku kulturu i stope se s talijanskim narodom. Postumna knjiga njegovih sabranih spisa pod naslovom Istria: Studi storici e politici (1886.) pokazuje da nije poznavao kulturu i onodobna društvena previranja kod Hrvata i Slovenaca, dvaju naroda čiju je opstojnost negirao.