Castropola (Castro Pola, Sergijevci, Sergi), plemićka obitelj na koju su se u XIII. st. oslanjali akvilejski patrijarsi nastojeći da kao istarski markgrofovi zadrže vlast u Puli.

Patrijarsi su zbog toga Castropole darivali regalnim zemljištima u okolici Pule te gradskom utvrdom castrum Polae (po kojoj dobivaju obiteljski pridjevak).

Monfiorito je zbog vlasništva nad Dvigradom ušao u otvoreni sukob s porečkim biskupom Adalpertom (1219.–43.), provalio je u Poreč i protjerao biskupa iz grada. Nakon 1232. patrijarh i istarski markgrof Bertold iz kuće Andeških (1218.–51.), oslanjajući se na Monfioritova brata Nasinguerru II., ušao je zbog Pule u sukob s Mlečanima. Pula je početkom 1243. mirom morala prisegnuti na vjernost duždu, a jednim od devetorice prisežnika bio je i Nasinguerra. Monfiorito, tada puljski kaštelan, pokušao je proširiti svoj utjecaj i u središnjoj Istri nakon što je od patrijarha Grgura u leno dobio Novake (1258.). Potpomagao je Motovun u pobuni protiv patrijarha, na što je ovaj uz pomoć Alberta II. Goričkoga prisilio Monfiorita na odstup iz Motovuna, podmirenje nastalih šteta i prisegu vjernosti njega i Pule.

Treći brat Sergio I. bio je 1268. kapetan puka grada Pule, čime je nanovo ojačao položaj akvilejskoga patrijarha kao svjetovnoga gospodara Pule. No, nakon smrti patrijarha Grgura (1269.), akvilejski je kaptol izabrao Filipa od Sponheima za novoga patrijarha, kojega papa nije potvrdio, te je patrijaršija u iduće četiri godine bila nepopunjena. U tom je razdoblju naglo ojačao položaj Venecije u zapadnoistarskim gradovima. Položaj obitelji Castropola ipak se stabilizirao dolaskom agilnoga Rajmunda della Torre na mjesto akvilejskoga patrijarha i istarskog markgrofa (1273.–99.). U tom je razdoblju Monfiorito imenovan kaštelanom Dvigrada i glavnim rikarijem (vrhovnim sucem markgrofovije Istre), ali je u godini tih imenovanja (1278.) iznenada umro.

Nakon njega Pietro I. (sin Nasinguerre II.) bio je načelnik Pule, Nicolo I. (sin Glicerija I.) kapetan puka Pule, a njegov rođak Nasinguerra III. (sin Sergija I.) glavni i vječni kapetan Pule. Ne ulazeći u sukobe Mletaka i patrijarha, ta su trojica postala stvarnim gospodarima grada. Mlečani, međutim, nanovo koriste razdoblje izbora novoga akvilejskoga patrijarha, odnosno istarskoga markgrofa (1318.–19.) za osnaživanje vlastita položaja u Puli.

Premda je Sergio II. (sin Nasinguerre III.) vojno suzbio otvoreni nasrtaj pomorskoga zapovjednika u Istri Nikole Badoera, u konačnici je morao s rođakom Nasinguerrom IV. (sin Pietra I.) položiti prisegu vjernosti mletačkom duždu (1319.) i odreći se službe i časti glavnoga i vječnoga kapetana Pule. Mletački je utjecaj dodatno osnažen u ratu s patrijarhom i markgrofom Paganom della Torre (1319.–32.) za Furlaniju, kada Mlečani pritiskom na Pulu i Bale prisiljavaju markgrofa da potvrdi puljskoga novoizabranoga podestata, Mlečanina Giorgia Baseggia (1319.).

Konačni je udarac Castropolama zadan u pobuni promletačke struje gradske uprave (1331.), kada uz vojnu pomoć kneza Fridrika Krčkoga (iz obitelji poslije poznate pod imenom Frankopani) predaju grad Mlečanima. Prema jednoj točki ugovora o primitku grada u vlast Venecije, dužd je s vladom protjerao Castropole s prostora grada i općine Pule, Furlanije, Istre i Slavonije (tj. hrvatskih krajeva u Istri) u krajeve koji će biti po volji duždevoj vladi. Tom je točkom doduše dopušteno Castropolama njihovo pravo vlasništva i nesmetanog uživanja privatnih posjeda na području grada Pule. Nasinguerra IV. pokušao je preko patrijarha i markgrofa Pagana ishoditi preseljenje u Dvigrad, gdje su bili posjednicima od 1328., ali im ni to ne polazi za rukom. Castropole potom silom prilika odlaze u Treviso.

Slike