Car Emin, Viktor, književnik i publicist, akademik (Kraj pokraj Lovrana, 1.XI.1870. – Opatija, 17.IV.1963.).

Školovanje je počeo u Lovranu, nastavio u Rijeci, a nakon kratkoga radnog iskustva pohađao je 1885.–89. koparsku učiteljsku školu. Ondje je napisao prve manje tekstove, koje je objavio u Našoj slogi, dopise, crtice, ali i dvije pripovijetke: Bijednici (1885.) i Put u Egipat (1889.). Službovao je kao učitelj u Sovinjaku (1889.–91.), Lipi (1891.–92.) i Voloskom (1893.–1900.).

Od 1895. bio tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, a kad je odbio premještaj na drugo učiteljsko mjesto, 1900. je ostao bez službe, nastavio živjeti u Opatiji te se bavio pisanjem, ali i politikom i publicistikom. Bio je urednikom Narodnog lista, Mladog Istranina i Mladog Hrvata, a zatim je do 1918. radio u nekoliko škola na području Opatije. Od 1918. do umirovljenja 1925. živio je i radio u Sušaku, Bakru i Kraljevici na školskim i političkim poslovima. U mirovini je živio u Sušaku do 1945., a potom u Opatiji. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) i dobitnik mnogobrojnih nagrada.

Napisao je i objavio velik broj pripovijesti, novela, feljtona, drama, povijesnih i publicističkih tekstova. Tematikom je vezan za politički i gospodarski život Istre, posebno Istarske Liburnije, te za borbu Istrana protiv iredentizma i fašizma u XIX. i XX. st. Po imenu supruge Eme Jurković uzeo je pseudonim i nadimak Emin.

Surađivao je s Dinkom Vitezićem, Matkom Laginjom, Vjekoslavom Spinčićem i drugim političarima i književnicima hrvatskog nacionalnog pokreta u Istri, ali i Franom Supilom, Milanom Begovićem, Antunom Gustavom Matošem, Vladimirom Nazorom i mnogim drugim književnicima i intelektualcima.

Najvažnija su mu djela drama Zimsko sunce (1903.), komedija Vicencica (1934.), romani Pusto ognjište (1900.), Iza plime (1913.), povijesni romani Pod sumnjom (1918.), Danuncijada (1946.). Zapažena su mu djela bila i igrokazi za djecu. Mnogobrojne publicističke tekstove u časopisima i novinama potpisivao je pseudonimima. Napisao je malu monografiju Matko Mandić (1938.) te sjećanja Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru (1953.). Prilično opterećen nacionalnom problematikom, u većim se djelima služio motivima romantizma, realizma i moderne, jer je životom zahvatio sva tri razdoblja. Kritičari najboljima smatraju kratke pripovijesti i novele, u kojima su likovi dorađeniji i atmosfera zatvorena unutar zadanih okvira.

Sabrana i izabrana djela objavljena su mu u tri navrata: Novele (1906.–07.), Djela (1956.) i dvije knjige u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (1977. i 1981.).

Slike