Palača

Palača, reprezentativna stambena zgrada plemićkih i imućnih građanskih obitelji. Tipološki se u kasnom sr. vijeku razvila iz palasa, stambenoga dijela kaštela, i vremenski se podudara sa stilskim razdobljem gotike. Europski feudalci, sudionici križarskih ratova, bili su fascinirani bogatstvom Orijenta te su takav način stanovanja i pokazivanja moći željeli ostvariti i u svojim domovima. Posebna uloga u tom pripada gradskoj aristokraciji. Do sred. XII. st. većina stambenih zgrada u gradovima raste u visinu na kasnoant. matrici, a patricijske se rezidencije djelomično i utvrđuju.

Od XIII. st. funkcionalno i formalno takav način gradnje više ne odgovara težnjama i gosp. moći vlasnika. U Istri od kraja XIII. st. dolazi do izmjene strukture gradske matrice, pri čem se parcele romaničkih kuća spajaju i preoblikuju u gotičke sklopove koji sadržavaju radno-poslovni dio, gospodarski, te stambeni dio, u kojem su središnja soba (dvorana) i dvor s reprezentativnim unutarnjim stubištem i cisternom. Reprezentativni su primjeri gradskih palača iz toga razdoblja palača Bettica u Vodnjanu (XIV–XVI. st.), koja ima i elemente fortifikacije (zid s gibelinskim kruništem), gotičko-renesansna palača Salomon u Gračišću (XV. st.), palača Lassa pur dir u Piranu (XV. st.), palača De Martini u Puli (XV. st.), te palače Gioseffi (XIV. st.), Zuccato (XIV–XV. st.) i Parisi-Gonan (XV. st.) u Poreču. Tipologija palače u istar. gradovima u tom razdoblju nije rezultat razvoja autohtonoga modela, već je uvezena iz Venecije, gdje se u XIII–XIV. st. gradi tip tzv. venecijanske kuće. U renesansi nije došlo do strukturnih promjena gradskih palača, no neke su preuređene u skladu s novim stilskim strujanjima. Do velikih je tipoloških i strukturnih promjena došlo u XVII. i XVIII. st. Matrica palače se povećava, a raste i broj etaža, na prosječno 3–4 nadzemne etaže. Iz tog se razdoblja ističu palače Bergamoni-Tacco (XVI–XVII. st.) i Brutti (XVIII. st.) u Kopru, palača Besenghi degli Ughi u Izoli (XVIII. st.), palača Battiala-Lazzarini u Labinu (XVII. st.), palača Sinčić u Poreču (XVII. st.), palača Bradamante u Vodnjanu (XVII. st.), palača Giocondo-Petris u Galižani (XVII. st.) i palača u Kandlerovoj ulici br.16 u Puli (XVII. st.). I tim je stilskim promjenama izvorište bilo u Veneciji. Snažna gosp. recesija u XVII. st. dovela je do osiromašenja gradskoga plemstva i urušavanja komunalnoga sustava, te je većina posjeda do XVIII. st. promijenila vlasnike. Novi vlasnici, uglavnom aristokratske obitelji iz Venecije i Trsta, nisu stalno boravili na svojim istar. posjedima, te su gradili nove palače (palača, ladanjska) na svojim latifundijama izvan gradova. Poč. XIX. st. porasla je gosp. moć građanstva, no ono nije repliciralo aristokratsku palaču već je svoj tipološki model stanovanja pronašlo u urbanoj vili.

LIT.: M. Perossa, Prostorsko stanovanjska kultura Istre v okviru regionalne stanovanjske kontinuitete (doktorska disertacija), Ljubljana 1993; D. Alberi, Istria: Storia, arte, cultura, Trieste 1997.
B. Nefat