Ovčarstvo, uzgoj ovaca radi dobivanja mesa, mlijeka, vune i kože, jedna od najstarijih grana stočarstva.

Ovce su među prvim životinjama što ih je čovjek pripitomio i udomaćio. Povijest mnogih naroda temelji se na ovčarskoj, pastirskoj kulturi. Ovce potječu iz područja istočno od Kaspijskoga mora do Indije i Himalaje, odakle su dospjele na Bliski istok i Sredozemlje. Razvilo se oko 300 priznatih pasmina i još dvostruko toliko tipova i sojeva.

U Hrvatskoj se uzgajaju, među ostalim, balkanska pramenka i istarska pramenka. Istarska pramenka pripada tipovima otvorena runa, nedovoljno obraslih vunom. Vuna joj je gruba, neujednačene finoće, debljine dlake i do 200 mikrona, te je teško rabiva u suvremenoj tekstilnoj industriji. Unatoč tomu, gospodarska joj je vrijednost velika: kao preživač koji se hrani malovrijednim biljem, pridonosi ljudskoj prehrani ekološki dobivenim bjelančevinama, mlijekom i dr. U posljednja tri stoljeća na istarskoj je pramenci izvedeno više melioracijskih križanja. Godine 1771. dekretom carice Marije Terezije osnivaju se pripusne stanice. Rabljeni su ovnovi pasmina-sojeva di Puglia, southdown, württemberg, bergamo, merino i dr. No ta djelatnost nije potrajala. Selekcijski se posao često prepuštao nedovoljno podučenim pastirima, a privremeno se od njega i odustajalo, te su svojstva istarske pramenke tek malo popravljena.

U polunomadskom ovčarenju u Istri stada su se u ranu zimu dovodila s Ćićarije na zapadni i južni obalni pojas, a u rano proljeće vraćala su se na krška staništa. Bilo je i pravih nomada iz BiH, čak i Makedonije. Ovce su, praćene pastirskim pomoćnicima, magarcima i ovčarskim psima, pristizale vlakom. Prema popisu od 31.XII.1869. u Istri je bilo 159.536 ovaca, potom ih je sve manje: 1936. godine 91.500 grla, 1953. god. 80.100 a 1989. god. 8.560 grla (od toga oko 1.000 grla farme Agrolaguna Poreč, kraj Tara).

Među bolestima ovaca češće se pojavljuju zoonoze: bruceloza (malteška groznica), bedrenica (antraks; Medulin, Marlera, Ližnjan, Valtura, Vodice i Trstenik), slinavka i šap (aphthae epizooticae), čak i s naznakom epizootije, a od specifičnih ovčjih nametničkih bolesti metiljavost (doline rijeka Mirne i Raše, te beramska vala), šugavost, plućni vlasci (strongiloza) i zarazna šepavost. Iako je uzgoj istarske pramenke uvelike smanjen, ona je zasigurno jedan od važnih i korisnih proizvoda gospodarski i ekološki utemeljena ovčarstva, poglavito na inače neiskoristivim površinama poluotoka.

Slike