Običaji, narodni

Običaji, narodni, tradicijski običaji koji pripadaju kompleksu običajne prakse tzv. predindustrijskoga razdoblja. Kako su podložni promjenama izazvanim različitim kult. i dr. utjecajima, mnogi su se u XX.st. bitno izmijenili, jedni su gotovo posve iščeznuli, a drugi su postali simbolima regionalnoga identiteta. Običaji tipični za istar. područje, s mnogobrojnim mjesnim inačicama, izmjenama, pojednostavljivanjima i sl., mogu se podijeliti na cikluse godišnjih običaja, životnih običaja i običaja uz rad.

Godišnji običaji redovito se u literaturi počinju nabrajati božićnim ciklusom običaja koji kulminira s Božićem (božićni običaji), zatim slijedi Nova godina s djecom čestitarima, a ciklus završava blagdanom Sveta tri kralja s ophodima kolejana ili koledvara (koledanje), koji se ponegdje održavaju i na Novu godinu. Sljedeći veći ciklus je pokladni, s pustom ili pokladama, četrdeset dana prije Vazma ili Uskrsa. Među proljetnim običajima mjestimice su zabilježeni običajni postupci vezani uz biljke, npr. blaguje se zelenje radi zdravlja, mladi se ljudi uoči Sv. Jurja (Jurjevo, 23.IV) penju po stablima, mladići za 1. svibnja (Majevica) nose djevojkama ukrašenu granu ili grm. Za ljetni su ciklus običaja značajni krijesovi (krijes, kres, oganj), od kojih je najpoznatiji Ivanjdanski, uoči 24. lipnja na viliju Ivanja, ali su uobičajeni i krijesovi oko dr. ljetnih svetaca. Za okupljanje oko vatre, oko krijesa i za pepeo vezivale su se različite magijske prakse. Za sušu i ljeto vezan je običaj prperuša ili dodola, koji je služio za zazivanje kiše: mladići i djevojke, od kojih je jedno »odjeveno« odn. omotano u lišće ili travu, ophodili su selo i po kućama pjevali napjev Oj, dodole. Slavljenje mjesnih, seoskih svetaca često je jedna od većih seoskih svetkovina u godini. Takve su proslave danas u izmijenjenu obliku (uz suvremenu glazbu i produkciju programa) i uz više ili manje istaknut crkv. značaj vrlo posjećivane i žive, kao npr. žminjska Bartulja.

Životni običaji običajna su praksa vezana za važne prekretnice u životu, od rođenja do smrti. Običaji u trudnoći vezani su uglavnom za zaštitu trudnice od zlih sila: ona ponegdje ne smije izlaziti noću, ili se mora čuvati raskrižja. Običaji pri rođenju odnosili su se ugl. na gatanja vezana uz spol djeteta, ili na predodžbe o osobama i pojavama koje mogu nauditi djetetu (mrak, Orko), a vrlo je raširena i zabrana hvaljenja djeteta. Predodžbe o običajima prijelaza u mladenaštvo očuvane su ugl. u predajama o krsniku i štrigunu u obliku neke vrste inicijacije. Također je običaj kao vizualno razlikovno obilježje mlađih i starijih žena u odijevanju nošenje modrne na radost, odn. modrne na žalost.

Neki svadbeni običaji karakteristični za Istru uključuju prosidbu s ritualiziranim razgovorom, napovijedi kante u crkvi, prevoženje škrinje iz mladenkine kuće, postavljanje prepreka što ih priprave momci iz mladenkina sela. Na sam dan vjenčanja mladenka se izvodi iz kuće nakon obrednoga razgovora između mladoženjinih svatova i mladenkinih ukućana te ponegdje i nakon izvođenja lažne nevjeste. Svadbena povorka u Istri poznaje institucije staroga svata, kumova, a često je prati svečana melodija mantinjada izvođena na sopelama (roženicama). Poznat je običaj kolenčića, tj. djeteta koje mlada posjedne na koljeno radi plodnosti. Priprema se i svadbeni kolač, koji se ponekad lomi, baca se jabuka preko kuće. Običaji prigodom smrti vezani su također uz predodžbe o duši koja mora mirno napustiti umrloga, te su uz to vezane razne magijske prakse (zapaljene tinjalice u vodi, iznošenje mrtvaca nogama prema naprijed, pokrivanje zrcala u kući). Poznat je i običaj naricanja, narekovanje.

Običaji uz rad nastajali su oko godišnjih radova, poglavito poljodjelskih, i bili su prožeti različitim magijskim praksama za postizanje boljeg uroda i za njegovu zaštitu. U poljodjelskim je radovima bio važan i lunarni ciklus, vjerovanje u nesretne dane, fele (7., 17. i 27. u mjesecu) te mnogobrojna kršć. vjerovanja, koja su primijenjena u magiji. Običaji pri sijanju odnose se na magijske radnje vezane uz osiguravanje plodnosti sjemena (sijanje u blato, sipanje kroz kolutić od blagoslovljene ulike, negativan utjecaj mlađaka), uz njegovu zaštitu (škropljenje blagoslovljenom vodom) i uz sam postupak sijanja (glasna molitva, zabrana psovanja ili potpuna šutnja sijača). Za dobar rast usjeva vezivali su se magijski postupci za borbu protiv korova, nametnika, nevremena i za osiguravanje plodnosti. Tako su »moćni« predmeti i stvari, npr. pepeo, grančice, svijeće, cvijeće, blagoslovljena voda od Uskrsa, te blagdanâ Sv. Jurja, Tijelovske procesije, Ivanjskoga krijesa, često služili za osiguravanje plodnosti, ali i za obrambenu magiju (i od štriga). Žetva je kolektivni rad te su uz nju vezana pravila o prehrani žetelaca i njihovu ponašanju (umivanje). Žito se čuvalo u škrinjama, kaselama, također uz pomoć blagoslovljene vodice. Običaji u stočarstvu odnose se na mnogobrojna praznovjerja pri prodaji, kupnji i osiguravanju plodnosti stoke, na magijske postupke za zaštitu stoke, posebno za zaštitu od uroka. Među tim su postupcima npr. uvođenje stoke unatrag, gonjenje ili udaranje blagoslovljenom ulikom, zazivanje moći sv. Antuna Opata, posipanje pepela Ivanjskog krijesa ili coka – panja badnjaka.

B. Koroman, L. Nikočević