Banjol

Banjol (Banjole, tal. Bagnole), otočić oko 1 M (nautička milja) zapadno od Rovinja. Zapravo, po službenom razvrstavanju Banjol je hrid s obzirom na to da mu je površina manja od 1 ha, ovisno o izvoru između 7.240 i 6.802 m². Visok je 14 m, obala mu je uglavnom nepristupačna, osim manjim dijelom na zapadnoj, "vanjskoj" strani na kojoj je špilja, dijelom ispod morske razine, oko 5 m dubine, koja se uvlači u otočić postajući plićom. Na kraju podmorske jame je tunel, dovoljno širok da može proći i opremljeni ronilac, kroz koji se izranja u plićak, otvor promjera tek nekoliko metara, oivičen strmim stijenama. Iz zraka nalik je na lokvicu u kamenom grotlu. Ova prirodna atrakcija omiljeno je ronilačko izletište.

Banjol se u literaturi naziva i Isola (dei) Piloti, Scoio de Peoti (u rovinjskom dijalektu Scuoio dei Pilouti), otok peljara, nekadašnjih pomoraca specijaliziranih za vođenje brodova na ruti prema Veneciji, koji su se na toj poziciji ukrcavali. Pod nazivom Scoio de Peoti označen je i na pojednostavljenoj karti Rovinja i priobalja venecijanskog geografa i putopisca Giuseppea Rosaccia u djelu Viaggio da Venetia a Costantinopoli... s kraja XVI. st. Među Rovinjcima (Rovinježima) Banjol je u šaljivom tonu često zvan i Setepei (Šetepej, "sedam dlaka") što se povezuje s vedutom njegova grebena na kojem strši nekoliko borova. Ona je sada nešto drugačija jer je ljeta 2002. olujno nevrijeme s pijavicom (tromba marina) počupalo većinu tih stabala. Nekoliko godina kasnije na otočiću su ponovo posađeni borići.

LIT.: G. Prodan, Forši niste znali..., Glas Istre, 9. 9. 2011.; A. Pokrajac, Crveni otok čine dva uskom prevlakom spojena otoka - Sv. Andrija i Maškin, Glas Istre, 24. 8. 2015.; Pregled, položaj i raspored malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka i otočića, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture RH; Strategija razvoja Grada Rovinja-Rovigno..., 2015.
Goran Prodan
Posljednja promjena: 15. 6. 2018., ur.