Akvileja

Akvileja (lat. i tal. Aquileia, arh. hrv. i slov. Oglej), grad u južnoj Furlaniji, s opsežnim ostatcima velikog antičkoga grada. Nalazi se na rijeci Nadiži, oko 35km sjeverozapadno od Trsta; 3332 st. (2001). Imala je važnu ulogu u povijesti Istre i sjevernog Jadrana od II. st. pr. Kr. do XVI. st. Osnovali su je Rimljani kao latinsku koloniju (Colonia Latina), 181. pr. Kr., nakon prodora jednoga galskoga plemena iz alpskoga područja prema moru (183. pr. Kr.), kako bi sjeverni Jadran zaštitili od plemena i naroda istočnoalpskoga područja.

Grad je tako trebao biti važnim rimskim nadzornim uporištem na sjevernom jadranskom prostoru, pa su iz njega krenule i legije koje su 178–177. pr. Kr. pokorile Histre (Histarski ratovi). Bila je važna vojna i logistička baza rimske vojske za osvajanje Ilirika i Panonije. Od 90. pr. Kr. dobila je status municipija, a u Augustovu preustroju države potkraj I. st. pr. Kr. postala je glavnim gradom italske Desete regije. Zbog povoljna položaja na raskrižju pomorskih i kopnenih putova, između Jadrana i srednje Europe (od Akvileje su prema unutrašnjosti išle ceste prema dunavskoj granici), postala je važnim gospodarskim središtem i nezaobilaznom vezom između sjevernr Italije i podunavskih provincija. U nju su vodili svi pomorski priobalni putovi i iz Veneta i iz Istre, a od nje su se granale ceste prema sjeveru (Iulium Carnicum, Forum Iulii), sjeveroistoku (Emona, Poetovio), istoku (Tergeste, Tarsatica). S jačanjem gospodarske uloge naglo joj je porasla i veličina: u razdoblju najveće snage imala je oko 80000 st. na površini od oko 400 ha. Po veličini, komunalnoj opremljenosti, umjetničkim zdanjima i dr. bila je metropola sjeveroistočne Italije, istočnoalpskoga prostora i sjevernog Jadrana. Arheološkim istraživanjima otkriveni su ostatci foruma i okolnih javnih građevina (bazilika), trgovačke luke na riječnoj obali u duljini od nekoliko stotina metara (rijeka je bila plovna do sredine II. st.) i mnogih privatnih zgrada ukrašenih podnim mozaicima, te tragovi gradskih zidina i kula i gradskih vrata. Akvileja je imala teatar, amfiteatar i cirk.

Od sredine II. st. sve joj više prijeti opasnost od prodora barbara, a nekoliko je opsada pretrpjela i u građanskim ratovima (III.–IV. st.). Dioklecijan je u njoj otvorio kovnicu novca. U ranokršćansko doba Akvileja postaje važnim biskupskim sjedištem; Teodor podiže u njoj veliku dvojnu baziliku, poslije više puta proširivanu i dograđivanu. Potkraj IV. st. Akvileja je po veličini četvrti grad Zapadnoga Rimskog Carstva (prema Auzoniju, veći su bili samo Rim, Milano i Capua), a biskup je dobio nadbiskupski naslov; 381. u njoj je u nazočnosti sv. Ambrozija i sv. Jeronima održan crkveni sabor na kojem je osuđeno arijanstvo. Iz toga je doba velika bazilika s podnim mozaicima, središnji spomenik Akvileje. Nakon hunskoga zauzeća i razaranja 453. više se nikada nije potpuno oporavila, a u VI.–VII. st. potresala ju je shizma Triju poglavlja (istarski raskol). Kada su je 568. osvojili i opljačkali Langobardi, biskup i dio stanovništva preselili su se u obližnji Grado na sprudovima lagune. Život se u Akvileji postupno obnavljao u VIII. i IX. st. pod karolinškim utjecajem; novi akvilejski biskup dobio je naslov patrijarha i crkvenu jurisdikciju nad sjevernom Italijom, dok je gradeški nadbiskup imao crkvenu vlast nad obalom i otocima (lagunama). Za patrijarha Popona (1019.–42.) obnovljena je bazilika, a njegova se crkvena i svjetovna (feudalna) vlast protezala od Ljubljane do Bergama, uključujući Istru. Pod mletačku vlast Akvileja je došla 1420., pod vlast Habsburgovaca 1509., a Italije 1918.

LIT.: G. Brusin, Guida di Aquileia, Padova 1957; S. Tavano, Aquileia e Grado – storia, arte e cultura, Trieste 1986.
Robert Matijašić, Istarska enciklopedija
Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE

http://www.aquileia.it/

http://www.aquileia.net/