Nezakcij (Vizače; lat. Nesactium), arheološko nalazište na brežuljku Glavica kraj Valture (katastarska općina Muntić), istočno od Pule.

Prapovijest. Gradinsko naselje postojalo je od brončanoga i željeznoga doba. Njegov položaj nad plodnom dolinom i zaljevom Budava većim je dijelom prirodno zaštićen strmim obroncima i vododerinama. Rub platoa bio je opasan bedemom, koji je ostao dio obrambenoga sustava i kroz antičko i kasnoantičko razdoblje. Izvan linije zidina, na obroncima, prepoznatljive su još dvije uske terase, vjerojatno zone prapovijesnog naselja. Visok nasip, koji prekriva tri paralelna suhozida, štiti prodor u naselje sa zapadne, najpristupačnije strane. U pokusnim iskopima Josip Mladin nazvao je prostor između istočnog i srednjeg zida smetište, dok je onaj između središnjeg i vanjskog, istočnog dijela bedema odredio kao ustrinum. Kroz sjeverni kraj nasipa vodi uski hodnik, jedna od mlađih vrata, vjerojatno izgrađena u III. st. pr. Kr., a rimskim uređenjem naselja pretvorena u kaptažu za vodu.

Izgled prapovijesnog naselja nije poznat, iako je prostrani plato bio posjećivan i nastanjen neprekidno od razdoblja starijega neolitika sve do konačnoga gašenja života na njemu nakon događaja potkraj VI. i na početkom VII. st. Uza zapadni obrambeni nasip unutar naselja istražena je tzv. prapovijesna nekropola (114 grobova i grobnica, među kojima je samo jedna s inhumacijom u zgrčenu položaju), otkrivena 1900., ali su željeznodobni grobovi sa žarama dokumentirani i izvan te zone, na širem prostoru naselja (ispod temelja rimskih hramova, na području istočne ville urbane). Željeznodobna nekropola sa žarama i bogatim prilozima, datiranim između XI. i IV.–III. st. pr. Kr., nastala je na mjestu uništene brončanodobne nekropole, od koje su dokumentirani samo ostatci arhitekture (suhozidovi, ploče grobnih škrinja). Ostatci spaljenih pokojnika, žare i prilozi polagani su u jednostavne jame i prekrivani kamenim pločama ili nakupinom kamenja, ili u kamene škrinje, te grupirani u posebne cjeline. Vrlo rano se pojavljuju grobnice s mnogim višestrukim pokopima.

Nezakcij kao »prijestolnicu« Histra potvrđuju mnogobrojni i bogati grobni prilozi, koji predstavljaju tadašnje prestižne predmete (importirana daunijska, etruščanska i atička keramika, brončane posude – ciste i kotlići, figuralno ukrašene situle, žezla, lepeze, nakit i dr.) i posebno skupina monumentalne kamene plastike. Skupinu kamenih spomenika čine ploče ukrašene geometrijskim motivima (spirala, svastika, cikcak-vrpca, šrafirani S) i ulomci pune plastike (naga žena koja doji i rađa, nagi konjanik, dijelovi tijela mladića, glava konja, tzv. žrtvenici). Najveći broj nađen je na području nekropole i svi su uvijek bili u sekundarnom položaju, zbog čega se pretpostavlja da je riječ o nadgrobnim spomenicima ili prikazima heroiziranih pokojnika, odnosno o spomenicima unutar svetišta posvećenoga kultu mrtvih. Datacija im je zbog okolnosti nalaza također nesigurna. Mladin njihovo rušenje datira potkraj XIII. i na početku XII. st. pr. Kr., a najčešće su datirani u razdoblje između VIII. i VI. st. pr. Kr. (Kristina Mihovilić)

Antika. Spaljena i razorena poslije rimske opsade 177. pr. Kr., gradina vjerojatno nije bila potpuno napuštena, ali je za neko vrijeme izgubila važnost koju je imala u doba histarske samostalnosti. Dosadašnja istraživanja pokazala su tragove naseljenosti tijekom II. i I. st. pr. Kr., ali nije ustanovljeno kada je nastao rimski Nezakcij. U Augustovo doba već postoji, određen osnovnim gradskim funkcijama, a imao je poseban status unutar agera pulske kolonije, s nekim elementima gradske samouprave lokalnoga stanovništva. Epigrafski spomenik, pronađen 2004. na nezakcijskom forumu svjedoči da je Nezakcij nedvojbeno početkom II. st. imao municipalan status, a u III. st. epigrafski je potvrđena res publica na postolju kipa cara Gordijana III.

I u rimsko doba Nezakcij je imao poseban kultni status za potomke pokorenih Histra, mnoga su epigrafska svjedočanstava o histarsko-liburnskim božanstvima. U IV. st. (a možda i prije) u Nezakciju je osnovana kršćanska zajednica, koja je izgradila dvije crkve s krstionicom. Iako nema povijesnih vijesti o propasti Nezakcija (spominje se još u Geografiji Anonima Ravenjanina), organizirani gradski život je prestao poslije VII. st. Pretpostavlja se da je to bila posljedica avarskih i slavenskih provala u Istru na prijelazu VI. u VII. st. (599. i 611.), te da je Nezakcij doživio sudbinu mnogih antičkih gradova koji su napušteni. Neki oblik života ipak je na tome mjestu preživio, iako ne zadugo, i samo u improviziranom obliku (ognjišta u ruševinama kasnoantičkih bazilika).

Ime je ipak preživjelo u mjesnoj toponimiji, i u srednjem se vijeku javlja u obliku Mesazo (1243.), Isacio (1426.) i Ixazio (1520.), a od toga potječe i pohrvaćeni oblik Vizače, kako današnji stanovnici nazivaju Nezakcij.

Potraga za Nezakcijem, koji je od doba humanizma bio u intelektualnoj javnosti poznat iz Livijeva opisa opsade i osvajanja, ozbiljnije je započela u XIX. st., a Pietro Kandler prvi je povezao toponim Vizače s ubikacijom Nezakcija. Arheološka istraživanja su započela 1900., a nalaz natpisa s izrazom res publica Nesactiensium potvrdio je smještaj naselja. Istraživanja su trajala s prekidima do 1914. (Piero Sticotti, Alberto Puschi, Bernardo Schiavuzzi), povremeno između dvaju svjetskih ratova (Attilio Degrassi, Mario Mirabella Roberti, Giulia Fogolari), te intenzivnije u drugoj polovici XX. st. (Branko Marušić, J. Mladin, Kristina Mihovilić, Vesna Girardi Jurkić, Kristina Džin, Guido Rosada).

Središte Nezakcija nalazilo se na zapadnoj strani, na najvišoj točki, i tu su koncentrirane javne građevine. Pronađeni su Forum s trijemom i temelji triju rimskih hramova na Kapitoliju, ostatci termi i nekoliko stambenih kuća, te dvije ranokršćanske bazilike dvoranskoga tlorisa s upisanom apsidom (dvojne bazilike). Sjeverna bazilika imala je malu krstionicu, a u objema su pronađeni ostatci podnih mozaika. (Robert Matijašić)

Slike